solidarnost.
1. U sociologiji, tip društv. veza s obzirom na razvijenost podjele rada; u tom smislu pojam solidarnost prvi je upotrijebio É. Durkheim. Društvima s nižim stupnjem razvijenosti podjele rada svojstvena je mehanička solidarnost (solidarnost po sličnosti), dok društva s razvijenijom, modernoindustr. podjelom rada, u kojima dolazi do diferencijacije društvenih aktivnosti i ublažavanja kolektivnih osjećaja članova društva, obilježava tzv. organska solidarnost. U takvim okolnostima društv. integracija proizlazi iz prilagodbe pojedinaca različitim ulogama koje im dodjeljuje društvo i iz osjećaja prema njihovu pozivu. Zbog parcijalne naravi svojih zadaća, pojedinac je ovisniji o drugima. U takvom tipu društva, zbog postojanja beskonačne raznovrsnosti društv. uloga, raste svijest pojedinca o njegovoj različitosti, odn. o vlastitoj osobnosti. Zbog toga moderno društvo obilježavaju proturječnosti između suradnje i natjecanja te solidarnosti i sukoba. Pojam solidarnosti u bliskom je odnosu s pravom i državom, koji obavljaju funkciju regulacije i razrješavanja navedenih proturječnosti. Zato je tendencija prema organskoj solidarnosti, kao svojstvo modernih društava, popraćena novim tipom pravnih pravila koja utvrđuju restitutivne, a ne više represivne sankcije. Iz tih je teorijskih pretpostavki nastalo i naučavanje o solidarizmu, koje je početkom XX. st. poslužilo kao legitimacijska osnova soc. zakonodavstva. To je naučavanje, u duhu Durkheimove sociologije, najizrazitije zagovarao L. Bourgeois. Sociološki pojam solidarnosti nerazdvojan je od suvremenih politika solidarnosti. One čine skup javnih postupaka, akcija i nastojanja koji izražavaju i reguliraju društv. solidarnost, a polaze od toga da je solidarnost stanje u kojem članovi društva imaju obveze jedni prema drugima. To se poimanje temelji na uvidu o stvarnoj međuovisnosti članova društva i na obvezama koje iz toga proizlaze. Politike solidarnosti vezane su uz različite segmente države, a mogle su se uspostaviti tek onda kada su procesi industrijalizacije i urbanizacije doveli do razdvajanja takozvanih užih (obiteljskih, religijskih, korporativnih) solidarnosti. One ozbiljuju pojam solidarnosti služeći se različitim tehnikama i modelima soc. sigurnosti. Soc. sigurnost omogućuje da se pojmom rizika zamijene pojmovi odgovornosti i pogrješke koji su svojstveni liberalnoj viziji društva, u kojoj se pojedinac promatra kao prvotni, slobodni i odgovorni entitet. Na taj način politike solidarnosti, ustanovljujući modalitete soc. osiguranja i sigurnosti, omogućuju da se prevlada antinomija između mehanizama tržišta svojstvenih liberalizmu i njegovih neegalitarnih učinaka, s jedne strane, i vrijednosti jednakosti kao temelja demokracije, s druge strane. Opseg politika solidarnosti neprestano se širi. Isprva su bile shvaćene kao politike popravljanja društvenih rizika, namijenjene određenoj društv. klasi koja je definirana »plafonom resursa«, a potom kao opće pokrivanje rizika na nac. razini. Napokon se došlo do zaključka da se provedba solidarnosti ne može svesti na jednostavnu, ex post distribuciju popravljajućih davanja te da tretman društvenih rizika implicira djelovanje i nastojanja ex ante, kojima se umanjuju problemi mogućih i stvarnih rizika. Danas se politike solidarnosti više ne svode na razdiobu davanja za soc. sigurnost, nego uključuju cijeli sklop raznovrsnih postupaka redistribucije i regulacije. Time se pokazuje da je sociološki pojam solidarnosti dijagnosticirao jedno od najznačajnijih pitanja kompleksnih visokodiferenciranih modernih društava.
2. U sociolingvistici, pojam koji podrazumijeva stupanj društv. bliskosti među ljudima, a ova ovisi o tom kolika su im zajednička iskustva, koliko zajedničkih soc. obilježja dijele kao što su vjera, spol, regija podrijetla, zanimanje, interesi itd. Solidarnost posebno dolazi do izražaja u oslovljavanju, gdje se jasno ocrtavaju društv. odnosi između govornika i osobe koja se oslovljava. Solidarnost i moć utječu na izbor oslovljavanja. U hrvatskome osobno ime Ivo i zamjenica ti upotrijebit će se kad postoji visoka solidarnost između govornika i oslovljene osobe, ali i onda kad Ivo posjeduje manje moći od govornika. Gospodine Ivaniću i vi upotrijebit će se kad je solidarnost između govornika i oslovljenoga niska i Ivanić ima više moći od govornika. Drugi oblik solidarnosti tiče se uporabe vernakulara odn. dijalekta u osoba koje u svojem jezičnom repertoaru posjeduju prestižniji standardni oblik jezika, kao i onih koji njime slabo vladaju. Uporabom vernakulara te osobe naglašavaju solidarnost sa slušateljstvom koje se služi tim varijetetom, a pritom iskazuju i svoj identitet, blizak ili identičan identitetu sugovornika.
