Solunsko Kraljevstvo, kratkotrajna državna tvorevina nastala na tlu nestaloga Bizantskoga Carstva, pošto su križari u Četvrtom križarskom ratu osvojili Carigrad (1204). Istaknuti križarski vođa Bonifacije Montferratski ostao je zbog mletačke spletke bez krune Latinskoga Carstva, a pri diobi Bizanta isprva mu je bio namijenjen dio Male Azije. Nezadovoljan time, Bonifacije je zatražio Solun i njegovu okolicu, a u međuvremenu se oženio Marijom, udovicom cara Izaka II. Angela i kćeri ugarskoga kralja Bele III. Novoizabrani latinski car Balduin nije želio pristati na to, ali su spor razriješili Mlečani kojima je Bonifacije prodao Kretu. Stoga je Bonifacije mogao zaposjesti Solun, a do kraja 1204. probio se do Atene i Nauplija na Peloponezu, porazivši svrgnutoga bizantskoga cara Aleksija III. Angela, koji se nakon 1203. bio sklonio u Korint. Bonifacije je pod izravnom vlašću držao Tesaliju, Makedoniju i egejsku obalu Tracije, dok su njegove vazalne države bile Atensko Vojvodstvo i Ahajska (Morejska) Kneževina na Peloponezu. Svoju kćer Agnezu udao je 1207. za Balduinova brata i nasljednika Henrika. Solunsko Kraljevstvo od samoga su početka ugrožavali Bugari. Bugarski car Kalojan opustošio je već 1205. cijelu Traciju, a u rujnu 1207. uspio je kraj Mozinopola u Traciji u iznenadnu napadu potući Bonifacija, koji je pritom poginuo. Kalojan je tada opsjeo Solun, ali je već u listopadu bio ubijen. Bonifacija je naslijedio njegov maloljetni sin Demetrije (1207–24), u čije su ime vladali regenti. Pod regentstvom Henrikova brata Eustahija Flandrijskoga (1209–16) ravnoteža se održavala dok je Latinsko Carstvo pružalo pomoć. Kad je ona izostala, izdvojeno Solunsko Kraljevstvo postalo je plijenom epirskoga despota Teodora I. Angela. On je 1224. konačno osvojio i Solun, a Demetrije Montferratski pobjegao je u Italiju. Montferrati su do 1284. nosili titularni naslov solunskih kraljeva, a potom su ga do 1320. držali vojvode Burgundije.
