banka

ilustracija
BANKA, prikaz bankara na antičkom reljefu
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

banka (talijanski banca < langobardski panka: klupa), novčarski zavod, financijska institucija kojoj je glavna djelatnost posredovanje u novčanim i kreditnim poslovima; banka prima novčana sredstva u polog (depozit) i plasira ih u kredite i tzv. novčane investicije, baveći se usto i financijskim uslugama. Depozitni i kreditni poslovi najvažnije su obilježje banke, a ona ih obavlja istodobno i kontinuirano kao svoje temeljne aktivnosti. Prema većini definicija banka je »institucija koja istodobno prima depozite po viđenju i odobrava poslovne kredite«, tj. depozitno-kreditna institucija. Kao predstavnik svih pozajmljivača s jedne i svih uzajmljivača s druge strane, ona uz zadaću prijenosa novčanih sredstava ima i važnu alokativnu, usmjeravajuću funkciju, koja joj omogućuje snažan utjecaj na razvoj nacionalnog gospodarstva. Ostale funkcije: štedna, funkcija likvidnosti, kreditna, funkcije plaćanja, čuvanja kupovne moći i smanjivanja rizika, gospodarsko-polit. funkcije.

Banke su najvažnije posredničke financijske institucije i predstavljaju glavninu financijskog sustava svih zemalja. Bankovni je posao »javni interes«, svojevrsna povlastica i monopol, pa se osnivanje i poslovanje banaka uređuje posebnim zakonom, a njime se obično uređuje da druga poduzeća ne mogu u svojem nazivu imati riječ »banka« ili izvedenice od te riječi ako nisu osnovane prema tom zakonu.

Banke se sve više bave i nedepozitnim i nekreditnim novčarskim poslovima, posebice na tržištima vrijednosnica, pa se u praksi gotovo gube zakonodavstvom postavljena ograničenja i razlike između banaka i ostalih, »bankolikih« ali nebankovnih financ. institucija.

Povijest

Već 3000. pr. Kr. u Babilonu se pod okriljem vladara ili hramova obavljao ugl. depozitni posao i davali su se zajmovi, dok se privatne banke javljaju između VII. i V. st. pr. Kr. U antičkoj Grčkoj prvi se bankovni poslovi obavljaju kraj čuvenih hramova u Efezu, na Delu, Samu itd., a počev od VII. st. pr. Kr. javljaju se prvi privatni mjenjači, trapeziti (grč. τράπεζα: stol). U drevnome Rimu bankovni se poslovi razvijaju prema grčkom uzoru; mjenjači se zovu argentariji (lat. argentum: srebro, novac). I u Grčkoj i u Rimu poznat je već tekući račun i žiroposao (grč. δıαγραφή: zapis, namira; lat. transcriptio).

U srednjem vijeku pojavljuju se u sjevernoj Italiji (Lombardiji) mjenjači zvani campsores (talijanski cambio: mijenjanje) i bankari (talijanski banchieri, od talijanskog banco, njemačkog Bank: klupa, na kojoj su na trgu držali zdjelice s raznim vrstama novca). Oni primaju i novac u pohranu uz priznanice, koje su polagači mogli unovčiti kod poslovnih prijatelja tih bankara u drugim mjestima. Već sredinom XII. st. osnovali su trgovci u Mlecima društvo za čuvanje depozita, a prva banka u Italiji bila je Casa di San Giorgio u Genovi (1407). Državne banke Mletačke Republike bile su Banco di Rialto (1587–1617) i Banco del Giro (1617–1806), koje su među svojim komitentima izgradile žiropromet. U sjevernoj Italiji prvi je put upotrijebljena u XIII. st. i mjenica, važno sredstvo poslovnog prometa i kreditiranja.

Amsterdamska Wisselbanka, osnovana 1609., uvela je poseban bankovni (knjižni) novac; u Njemačkoj ga uvodi Hamburška žirobanka (1619–1875). Njezin knjižni novac (tzv. Mark-Banco = 8 1/2 finog srebra) vrijedio je u velikom dijelu Europe. Gospodarski uspon, koji u Europi počinje nakon otkrića Amerike, traži sve veće kredite i tako nastaje banknota. Prva posebna notna banka osnovana je (1694) u Engleskoj (Bank of England) prema planu Williama Patersona. God. 1716. osnovao je John Law u Parizu asignatnu banku, koja je zbog prevelikog izdavanja asignata propala već 1720. izazvavši goleme financijske poremetnje u Francuskoj. Počev od XIX. st. banke su većinom dionička društva, dok su emisijske banke nakon II. svjetskog rata većinom državne ustanove.

U Hrvatskoj se bankovno poslovanje i preteče suvremenih banaka isprva razvijaju u dalmatinskim gradovima, osobito u Dubrovniku. Dubrovački su bankari između XIII. i XV. st. sudjelovali u financiranju kopnene trgovine sa zaleđem. Grad je u XV. st. bio sigurno mjesto za pohranu novca i dragocjenosti, pa su ih onamo sklanjali imućni ljudi iz zaleđa, a takve depozite, uz državu, primali su i privatnici. U Dubrovniku je 1671. osnovan Dubrovački založni zavod, začetak modernih kreditnih institucija u ovom dijelu Europe. Kao kreditna ustanova na užem je području djelovala i Trogirska kompanija. U razdoblju između XVI. i XVIII. st. zagrebački Kaptol najpoznatija je financijska institucija u hrvatskim zemljama. Moderne se banke u Hrvatskoj razvijaju od sredine XIX. st., a prva takva banka osnovana na tlu Hrvatske s hrvatskim kapitalom bila je Prva hrvatska štedionica (1846), koja je do početka II. svjetskog rata prerasla u jednu od najvećih banaka s najrazgranatijom mrežom jedinica u tadašnjoj Jugoslaviji. Među prvim bankama važne su: Hrvatska eskomptna banka (1868), Zemljišno-vjeresijski zavod Kraljevine Dalmacije (1892) i Privilegirana zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu (1895). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, dok se Hrvatska nalazila u sklopu Kraljevine Jugoslavije, postojale su državne, poludržavne i privatne banke; državne i poludržavne imale su sjedišta u Beogradu i najveći dio poslova razvijale su u istočnom dijelu zemlje, a glavne privatne banke, i domaće i strane, imale su sjedišta u Zagrebu i najveći dio poslovanja obavljale su u zapadnom dijelu zemlje. Nakon II. svj. rata privatne su banke ukinute, a bankarstvo je uklopljeno u socijalističkom sustav; gospodarske i društvene reforme 1960-ih i 70-ih dovele su do određene decentralizacije i deetatizacije bankarstva te do uvođenja modernijeg instrumentarija u bankovno poslovanje, ali nisu bitno smanjile jaz između hrvatskog bankarstva i razvoja bankarstva u zemljama tržišnih gospodarstava.

Bankovni poslovi

Prema bilančnoj poziciji dijele se na pasivne, aktivne, neutralne i vlastite bankovne poslove. Pasivni i aktivni poslovi mogu biti dugoročni i kratkoročni.

Kod pasivnih bankovnih poslova banka je dužnik te na svoj dug plaća kamate. Ti se poslovi dijele na kratkoročne (1. depozitni i 2. novčanični poslovi) i dugoročne (3. dugoročni ulozi i 4. izdavanje obveznica i založnica). 1. Tri su osnovna oblika depozitnih poslova: a) ulog na štednju, pri čemu se ulaganje ili podizanje novca ubilježuje u štednu knjižicu; na te uloge banka plaća kamate; b) ulog u blagajnički zapis banke, tj. za uloženi novac dobiva se blagajnički zapis na određeni rok i na okrugli iznos; blagajnički se zapis kupuje jednom uplatom i isplaćuje jednom isplatom, a banka na nj plaća kamate; c) ulog na tekući račun (talijanski conto corrente: kontokorent); ulaganje i podizanje novca bilježi se na račun štediše, ne izdaje mu se štedna knjižica, već se o svakoj promjeni obavješćuje posebnim pismom (tzv. dnevnim izvodom ili izvatkom), a u određenim vremenskim razmacima dostavlja mu se izvadak iz tekućeg računa. 2. Novčanični posao kratkoročni je pasivni posao (emisijskih zavoda, banaka), a sastoji se od izdavanja novčanica, koje glase na donosioca i na okrugle iznose, za koje nema ugovorenog roka vraćanja, a na koje banka nikada ne plaća kamate. 3. Dugoročni ulozi sastoje se od uloga fondova državnih, zadružnih i društvenih organizacija, od uloga koji nisu namijenjeni trošenju u tekućoj godini, od premijskih rezervi osiguranja, sudskih depozita i uloga maloljetnika (pupilni ulozi). 4. Za uloge na dugi rok (5, 10 pa sve do 50 god.) banke izdaju ulagaču obveznicu da će donosiocu ili vlasniku, odn. osobi na koju on prenese svoje pravo, u određenom roku isplatiti uloženi novac i da će mu godišnje ili polugodišnje isplaćivati ugovorene kamate.

Aktivni bankovni poslovi oni su poslovi kod kojih se banka pojavljuje kao vjerovnik i na odobrene zajmove naplaćuje kamate. Dijele se na kratkoročne (1. kredit po tekućem računu, kontokorentni kredit, 2. eskont i 3. lombard) i na dugoročne (4. dugoročni otplatni zajmovi). 1. Kredit po tekućem računu, kredit prekoračenja po tekućem računu; uzimaju ga poduzeća i građani. U pravilu se cijeli kreditirani iznos ne koristi odjedanput, već postupno, i prema potrebama plaćanja iznad raspoloživih vlastitih sredstava na računu. 2. Eskont ili diskont, kupovanje potraživanja prije njihova roka dospijeća, pa banka odbija kamate za vrijeme između dana kupnje i dana dospijeća. Eskontirati se mogu blagajnički zapisi, obveznice i, naročito, mjenice. 3. Lombardni posao, zajam uz zalog pokretnih stvari; ime je dobio po talijanskoj pokrajini Lombardiji, jer su tamošnji bankari razvili tu vrstu zajma. Zalagati se mogu zlatnina i nakit, vrijednosni papiri, stvari svakodnevne upotrebe, roba u skladištima itd. 4. Dugoročni otplatni zajmovi daju se na rok duži od 1 god., a otplaćuju se u obročnim otplatnim ratama (anuitetima). Dugoročni zajmovi, osigurani pravom zaloga nekretnina, zovu se hipotekarni zajmovi.

Kod neutralnih bankovnih poslova banka nije ni dužnik ni vjerovnik, već je posrednik, punomoćnik ili jamac komitenta, a kao naknadu za obavljanje tih poslova banci se plaćaju troškovi i određena provizija. To su ovi poslovi: 1. posredovanje u platnom prometu, 2. čuvanje vrijednosti i upravljanje vrijednostima (depo, ostave), 3. kupovanje i prodavanje vrijednosnih papira, deviza, valuta i dragocjenih kovina za tuđi račun, 4. preuzimanje jamstva i posredovanje kod izdavanja vrijednosnih papira, 5. otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama.

Kod vlastitih poslova banka nije posrednik, već posluje za vlastiti račun (arbitražni poslovi).

Vrste banaka

Po svojem pravnom obliku banke se obično dijele na: 1. privatne, vlasnici kojih su privatne osobe, bez obzira na zakonski oblik u kojem se pojavljuju, npr. kao trgovac pojedinac, javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo ili zadruga; 2. javnopravne, kojima je vlasnik središnja država ili neka uža teritorijalno-politička jedinica, kao federalna jedinica, županija, grad itd. i 3. povlaštene, koje uživaju znatne zakonske povlastice, od kojih je najvažnija izdavanje novčanica. Nad poslovanjem tih banaka država obavlja nadzor i imenuje dio uprave i viših činovnika.

Po vrsti poslova banke se uglavnom dijele na:

Novčanične banke (novčarske, središnje, emisijske ustanove), koje izdaju novčanice i obavljaju razne poslove za državu.

Poslovne (komercijalne, depozitne, kreditne) banke, koje prikupljaju časovito nezaposlene kapitale i štedne uloge te ih ulažu ugl. u kratkoročne kreditne poslove. Bave se kratkoročnim financiranjem proizvodnje i prometa: odobravaju kratkoročne kredite za financiranje proizvodnje i obrta, trgovine, potrošačko kreditiranje. Obično imaju veliku mrežu podružnica.

Razvojne (investicijske) banke, bave se dugoročnim financiranjem gosp. razvoja; prikupljaju dugoročno slobodna sredstva štednje – akumulacije i dugoročnim ih kreditima usmjeravaju poduzetnicima za ulaganja u osnovna sredstva i u kapitalnu izgradnju. Mogu biti specijalizirane privatne poslovne banke, posebne državne banke, regionalne ili međunarodne banke (Međunarodna banka za obnovu i razvoj – IBRD).

Po širini poslovanja obično se razlikuju univerzalne i specijalne banke. Univerzalne banke obavljaju sve poslove ili pak većinu bankovnih poslova za svoje komitente. Većina europskih (i hrvatskih) banaka univerzalne su banke, dok u anglo-američkom bankarstvu postoji strogo razlikovanje između poslovnih i investicijskih banaka, tako da je poslovnim bankama zabranjeno poslovanje vrijednosnicama, a investicijske banke ne mogu se baviti prikupljanjem depozita.

Specijalne banke obavljaju samo pojedine vrste poslova ili opslužuju samo određenu vrstu klijenata.

Bankovni sustav Hrvatske

Bankovni sustav Hrvatske reguliran je nizom zakona donesenih nakon osamostaljenja Republike Hrvatske: Zakon o Narodnoj banci Hrvatske (iz studenoga 1992., izmjene i dopune 1993., 1994. i u svibnju 1995), Zakon o platnom prometu u zemlji (travanj 1993), Zakon o bankama i štedionicama (iz listopada 1993., izmjene i dopune u listopadu 1996), Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznom poslovanju i prometu zlatom (listopad 1993), Zakon o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka (oba iz listopada 1994), Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima i Zakon o investicijskim fondovima (iz prosinca 1995) te Zakon o kreditnim poslovima s inozemstvom (svibanj 1996) i Zakon o štedno-kreditnim zadrugama (travanj 1998). Hrvatska narodna banka, osnovana uredbom sa zakonskom snagom 23. XII. 1991., središnja je banka RH. Glavna joj je zadaća očuvanje stabilnosti valute i opće likvidnosti u plaćanjima u zemlji i inozemstvu, a temeljne funkcije reguliranje količine novca u optjecaju, reguliranje opće likvidnosti banaka, održavanje opće likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu, izdavanje novčanica i kovanog novca te kontrola banaka i drugih financijskih institucija. Prema Zakonu o bankama i štedionicama banka je financijska institucija osnovana kao dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću za obavljanje bankovnih poslova. Banke u Hrvatskoj mogu obavljati poslove primanja novčanih depozita, odobravanja kredita, poslovanja sa stranim sredstvima plaćanja, otkupa mjenica i čekova, preuzimanja garancija te obavljanja platnog prometa. Usto mogu čuvati vrijednosti i vrijednosne papire te upravljati njima za račun drugih osoba i kupovati potraživanja i prava na potraživanja iz poslova isporuke robe i usluga.

Citiranje:
banka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5713>.