TRAŽI DALJE:
STRUKE:

sonata

sonata (talijanski, od s[u]onare: zvučati, svirati), u glazbi, solistička ili komorna ciklička skladba za jedan ili nekoliko instrumenata, u kojoj se stavci nižu po načelu kontrasta. Termin se javlja u doba kasne renesanse, kada je označavao skladbu »za sviranje«, a sve do sred. XVIII. st. sonate se katkada brkala sa simfonijom, pa čak i s koncertom. U razdobljima baroka, klasicizma i romantizma vezuje ju se uz specifične oblike. Oko 1750. sonata je bila trostavačna ili četverostavačna instrumentalna skladba koja se izvodila u crkvi (tzv. sonata da chiesa, u kojoj su česti stavci s elementima fuge), na koncertu, u privatnim salonima (tzv. sonata da camera s čestim plesnim stavcima), a rjeđe u međučinovima u kazalištu. Tijekom XVIII. st. tipovi crkvene i komorne sonate su se stopili; najčešće su bile pisane za jedan do četiri melodijska instrumenta (pretežno gudaća) uz pratnju bassa continua, dok su se sonate za čembalo počele pisati tijekom prve pol. XVIII. st. Među skladateljima sonata ističu se A. Corelli, G. Torelli, P. A. Locatelli, G. Tartini, D. Buxtehude, J. S. Bach, J. Kuhnau i dr. U sonatama A. Scarlattija javlja se nova, pijevna tema kao kontrast glavnoj, a C. Ph. E. Bach učvrstio je trostavačnost forme. Tijekom druge pol. XVIII. st. sonata je dostigla klasicistički oblik u djelima W. A. Mozarta, a osobito u zrelim djelima J. Haydna. Tri su stavka tzv. sonatnoga ciklusa: brzi (u → sonatnom obliku), polagani i brzi (rondo ili sonatni oblik), s melodijski i harmonijski jasno strukturiranim temama i funkcionalnim dijelovima. Haydnova polifonizacija unutarnjih dionica intenzivirala se kod L. v. Beethovena, koji je sonatni ciklus proširio u četiri stavka i ustrajao u motivskoj razradbi. Tijekom XIX. st. sonata se oslobodila klasicističkih formalnih okvira. Romantičari su sonatu njegovali u manjoj mjeri, glasovirsku sonatu prvenstveno F. Schubert, F. Liszt, J. Brahms i dr., a u XX. st. A. N. Skrjabin, S. S. Prokofjev i dr. Osim glasovirskih, najčešće su se pisale sonate za violinu s pratnjom glasovira ili bez nje (Mozart, Beethoven, Brahms, C. Franck, P. Hindemith i dr.), za violončelo (Beethoven, Schubert, Brahms, C. Debussy, B. Martinů), za violu (A. Honegger, Hindemith) te za orgulje (F. Mendelssohn, M. Reger i dr.). U Hrvatskoj je prvu klasičnu sonatu skladao L. Ebner 1811. god. (za glasovir), a sonate su još pisali N. Strmić, D. Pejačević, B. Kunc, V. Rosenberg-Ružić, J. Štolcer-Slavenski, B. Papandopulo i dr.

Citiranje:
sonata. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57151>.