Sova [so'~], Antonín, češki književnik (Pacov, 26. II. 1864 – Pacov, 16. VIII. 1928). Studirao pravo u Pragu, gdje je službovao kao knjižničar. Čelni je predstavnik naraštaja češke moderne 1890-ih i jedan od utemeljitelja moderne češke poezije. Pjesme, izrazita osjetilna i osjećajna naboja, prožete su melankolijom i tjeskobom, a slike prirode pojačane glazbenošću stiha. Od impresionističkoga slikanja krajolika postupno se okrenuo unutarnjim konfliktima modernoga čovjeka te udaljio od vlastita »neplodnoga snivanja« kritizirajući »vijek rasula«. U zrelom stvaralačkom razdoblju približio se simbolizmu. U lirskoj prozi izložio je sukobe čovjekove intime. Zbirke pjesama: Realističke strofe (Realistické sloky, 1890), Cvjetovi intimnih raspoloženja (Květy intimních nálad, 1891), Sućut i prkos (Soucit a vzdor, l894), Iživljene tuge (Vybouřené smutky, 1897), Dolina novoga kraljevstva (Údolí nového království, 1900); roman: Tóma Bojar (1910).
