spaljivanje, uništavanje vatrom, izlaganjem vrućem zraku, pretvaranje u pepeo. U kulturnopovijesnom smislu, uništavanje ljudi, životinja, leševa, materijalnih i kulturnih dobara vatrom. Spaljivanje pokojnika poznato je već u mlađe kameno doba, a uobičajeno je bilo u brončano i željezno doba. Na temelju grobnih priloga, nakita i uporabnih predmeta može se utvrditi da je postojalo vjerovanje u život nakon smrti spaljenoga pokojnika. Pokojnike su spaljivali mnogi narodi: Feničani, Etruščani, Grci, Rimljani, Gali; u mnogih je to bio privilegij povlaštenih klasa. Spaljivanje vojskovođa, vladara i dr. obavljalo se negdje vrlo svečano; uz tijelo se nerijetko spaljivalo i pokojnikovo oružje, odjeća, konji, žene, robovi, ratni zarobljenici i dr. U srednjem vijeku, kada je pod utjecajem kršćanstva prestalo redovito spaljivanje pokojnika, spaljivali su se ipak oni umrli od zaraznih bolesti; vjerovalo se također da tijelo onoga koji se povampirio (povukodlačio) treba probosti glogovim kolcem i spaliti. Spaljivanje pokojnika uvedeno je ponovno u XIX. st., ponajviše iz higijenskih razloga. – Spaljivanje na lomači, kao smrtna kazna, bilo je uobičajeno u mnogih starih naroda, a primjenjivalo se i u Europi kroz cijeli srednji vijek. Kao najteža, zastrašujuća kazna primjenjivalo se na palikućama, osuđenima zbog sodomije, na osobama za koje je inkvizicija tvrdila da su vještice, čarobnjaci ili heretici (→ auto-da-fé). Uobičajeno od XIII. do XIV. st., spaljivanje se redovito obavljalo o blagdanima na glavnom trgu, u prisutnosti dvora, gradskih vlasti i mnoštva naroda. U kazni spaljivanja bilo je i pravila o proceduri; oni koji su se pokajali mogli su biti pomilovani, prvo ugušeni pa mrtvi spaljeni. Prkosni i »okorjeli« mučeni su posebno okrutno, te polagano spaljivani. Odsutni ili umrli »krivci« spaljivani su in effigie (tj. spaljivana je njihova slika); spaljivane su i »heretičke« knjige (→ abélard, pierre). Katkad se posmrtno osuđenomu vadilo tijelo iz groba i spaljivalo zajedno s njegovim djelima (→ dominis, markantun de). U XVII. i XVIII. st. spaljivanje se više nije obavljalo javno, a posljednja kazna spaljivanjem izvršena je 1826. u Valenciji. – Najveće spaljivanje knjiga izvršeno je 1933. u Njemačkoj, kada su nacisti bacili na lomače stotine tisuća primjeraka poznatih djela svjetske književnosti i znanosti. – Posebna pojava u povijesti je samospaljivanje, koje se negdje obavljalo kao znak žalosti (udovice u Indiji, tzv. satī), ali je najčešće imalo značenje prosvjeda protiv društvenih, vjerskih ili političkih prilika, nasilja, progona i sl. (→ palach, jan)
