standardni jezik, u lingvistici, naziv za nadregionalni idiom koji je posebno odabran, normiran i kodificiran, autonoman, polifunkcionalan, elastično stabilan u vremenu i stabilan u prostoru, koji je sredstvo javne komunikacije svih društvenih slojeva u nekoj jezičnoj zajednici, koji je u odnosu na druge idiome prestižan, najprošireniji i najneutralniji. Kao sociolingvistička kategorija podložan je utjecajima izvanjezičnih čimbenika. Njegov je nastanak uvjetovan potrebom objedinjavanja komunikacijskoga prostora zbog gospodarskih, vjerskih, političkih, kulturnih i drugih razloga. Iako je najizgrađeniji idiom, njegovo izgrađivanje, gledano dijakronijski, nikad nije dovršeno. Zbog stalne napetosti između uporabne norme kao sinkronijski dinamične pojave i kodifikacije kao statične on nije dan kao nešto gotovo, završeno, nego je podložan promjenama, dograđivanju. U istom se značenju gdjekad upotrebljava naziv književni jezik, ali je u znanosti potrebno razlikovati ta dva pojma jer književni jezik nije kodificiran, nije propisan za javnu uporabu, a standardni jest. Standardni se jezik uređuje unutrašnjim, jezičnim zakonima, ali i vanjskim, izvanjezičnim. Stoga pitanje standardnoga jezika nije isključivo jezikoslovno pitanje. Uz standardni je jezik usko vezana jezična kultura, a jezična je kultura sastavnica opće kulture.
