statut (kasnolat. statutum, poimeničeni srednji rod participa perfekta od klas. lat. statuere: odlučiti, odrediti).
1. U prošlosti, kodificirana zbirka pravnih odredbi, uglavnom utemeljena na starijem i nezapisanom običajnom pravu, kojom se na određenim razinama vlasti i unutar određenih društveno-političkih jedinica nastojalo urediti funkcioniranje pravnoga sustava. Pritom valja istaknuti da su zakonske odredbe statuta, u skladu sa srednjovjekovnim i novovjekovnim poimanjem hijerarhije vlasti, ipak bile podređene odlukama viših instancija vlasti kao što su bile kraljevske odredbe te odluke sabora ili kraljevskog vijeća. Od razvijenoga srednjega vijeka statuti se posebice pojavljuju u samostalnim ili autonomnim gradskim zajednicama ili komunama diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Za razvoj zapadnoeuropske pravne tradicije od posebne su važnosti Westminsterski statuti iz 1275. i 1285., Gloucesterski statut iz 1278. i statut Quia emptores iz 1290., koje je izdao engleski kralj Eduard I. i kojima je uredio pitanja kaznenoga zakonodavstva, sudstva, zemljišnog i nasljednoga prava plemstva. U Hrvatskoj se gradski statuti pojavljuju od druge polovice XIII. st. kao izraz sve veće autonomije, a katkad i samostalnosti pojedinih komuna. Statutima prethode isprave koje sadrže pravne odredbe, poput splitske odredbe iz 1172. ili rapskoga »protostatuta« iz 1234. Izgleda da je najstarija zapisana zbirka komunalnoga običajnog prava sastavljena 1240. za Split, ali ona nije sačuvana. God. 1288. na hrvatskom jeziku zapisan je Vinodolski zakon, statut vinodolskih gradova. U XIII. i XIV. st. zapisani su statuti Korčule (1214., sačuvana redakcija iz 1265), Dubrovnika (1272), Zadra i Brača (1305), Splita (1312), Raba (1326), a do kraja XIV. st. statute su imali gotovo svi gradovi komune na istočnoj obali Jadrana. Osim gradskih sredina, statute su tijekom XIV. i XV. st. sastavljale i političko-administrativne jedinice koje su bile uključene u sastav nekoga vlastelinstva. Uz već spomenuti Vinodolski zakonik, sredinom XV. st. nastao je hrvatskim jezikom pisani Poljički statut. Statuti su sastavljani i na području nekih seoskih zajednica koje nisu bile pod izravnom vlašću vlastele. Tako su potkraj srednjega vijeka nastala tri statuta pisana hrvatskim jezikom za sela Kastav, Veprinac i Mošćenice. Gradski i seoski statuti sastavljani u hrvatskim zemljama u osnovi su bili vrlo slični i u sebi su sadržavali cjelokupni pravni sustav određenoga područja. Njima je bilo regulirano kazneno, obiteljsko, nasljedno i građansko pravo, pravno su bila uređena pitanja strukture i hijerarhije vlasti u gradu ili selu, pitanja vezana uz odnos svjetovnih i duhovnih osoba te civilnih i crkvenih institucija. Kako su se tijekom vremena pojavljivala nova pravna pitanja, statuti su se nerijetko nadopunjavali novim uredbama koje je potvrđivao knez, a koje su se nazivale reformacije (reformationes). Uza spomenute, već od razdoblja razvijenoga srednjeg vijeka na području Hrvatske bili su zapisani i statuti različitih strukovnih i religioznih udruga (npr. kaptola, sveučilišta, cehova i bratovština). Tako je 1334. kodificiran Statut Zagrebačkoga kaptola (Statuta capituli Zagrabiensis), u kojem su zabilježene dužnosti ovisnoga seljaštva na posjedima Zagrebačkoga kaptola. Od XVI. st. kraljevskim darovnicama statute su dobivali i drugi pravni subjekti, kao npr. Vlasi, kojima je Ferdinand II. Habsburški 1630. odobrio Vlaške statute (Statuta Valachorum), a njima su Vlasi u Slavonskoj krajini dobili određenu samoupravu (pravo izbora kneza, suca i slobodu trgovanja). Statuti gradova i komuna u Hrvatskoj bili su temeljni pravni zakonici sve do velikih društvenih reforma potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. kada su postupno uvođeni građanski zakonici. Statuti strukovnih i religioznih udruga vrijedili su i dalje, ali su bili internoga značaja. Od druge polovice XIX. st. pojavljuju se i statuti političkih stranaka, a od početka XX. st. i statuti različitih znanstvenih, kulturnih i športskih ustanova i organizacija kojima se uređuju njihovi unutarnji odnosi i pravila.
2. Vrsta akta u unutarnjem (državnom) i međunarodnom pravu. U rimskom pravu naziv za oblik pravnog akta suverena ili legislativnog autoriteta. U komparativnom pravu statut ima različito značenje. U engleskom pravnom jeziku statut se često neopravdano izjednačuje s aktom Parlamenta, premda je statut širi pojam. Teoretski statutarno pravo (statute law) ima veću pravnu snagu od tzv. općeg prava (common law); međutim, u praksi se statuti obično primjenjuju tek nakon sudačkoga tumačenja, što znači da se, unatoč tomu što su izraz najviše zakonodavne volje, ipak usklađuju s common law. U američkoj pravnoj frazeologiji statut se najčešće odnosi na normativni akt kojemu Kongres SAD-a ili predstavničko tijelo država članica unije daje snagu zakona. U međunarodnom pravu statut je naziv za akt (instrument) koji sadrži norme po kojima se uređuju odnosi na nekom određenom području ili po kojima postoji i djeluje neka međunarodna organizacija. Pojam statuta poznaje i hrvatsko pravo kao ustavnu, zakonsku i podzakonsku kategoriju. Ustav Republike Hrvatske (1990) predviđa da građani mogu izravno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima preko oblika izravnog odlučivanja koji mogu biti utvrđeni i statutom; detaljnije odredbe sadržava Zakon o lokalnoj samoupravi (2001) koji statutu daje važno mjesto u pravnoj regulativi lokalne i područne samouprave.
