struka(e):

stilistika (njem. Stilistik ili franc. stylistique, prema lat. stilus: pisaljka; način pisanja), filološka disciplina kojoj je predmet proučavanja jezični, odn. književni stil. Njezin je disciplinarni status neodređen, s obzirom na to da se kao proučavanje sredstava izvršavanja, tj. jezičnih jedinica i načina njihova spajanja i razmještanja, stilistika često smatra zasebnom lingvističkom disciplinom, dok se kao proučavanje sredstava i postupaka kojima se služi neki pisac ili skupina pisaca stilistika može držati dijelom povijesti i teorije književnosti. Zbog toga dvojnoga statusa stilistika je nekad smatrana mješovitom, jezično-književnom disciplinom ili se čak dijelila na dvije zasebne discipline: lingvostilistiku i književnu stilistiku. Postoje i zasebne stilistike za svaki prirodni jezik. Iako se pojam stilistike pojavio tek u XIX. st., njezinim se prethodnicama drže antička retorika i poetika, koje su se također bavile jezičnim izrazom. Za razliku od tih normativnih pristupa problematici jezičnog i književnog izraza, moderna je stilistika deskriptivna. U njemačkoj se duhovno-povijesnoj školi filološkom analizom stila pojedinoga pisca težilo doći do sintetičkoga pojma nacionalnog stila ili stila epohe, odn. razdoblja. Takva je stilistička sinteza osnova povijesne periodizacije umjetnosti (H. Wölfflin). Predmet tzv. stilističke kritike, osnivač koje je L. Spitzer, jedinstvo je vanjske forme ili izraza i unutarnje forme odn. značenja djela, a do cjeline djela stilistika dopire temeljitom analizom detalja njegova jezičnog izraza. Najutjecajnija stilistička struja XX. st. razvija se u okviru strukturalne lingvistike, a začetnik joj je švicarski lingvist Ch. Bally. Ona znanstvenom kvantitativnom metodom analizira afektivne vrijednosti jezičnih izraza kao dodatak njihovoj čisto informacijskoj vrijednosti, a svrha joj je opis cjelokupnog »izražajnoga sustava« jezika. Međutim, tek su Ballyjevi sljedbenici primjenjivali njegovu metodu i na književnost (J. Marouzeau, Marcel Cressot, P. Guberina). Strukturalistički književni teoretičari također zasnivaju stilistiku na kvantitativnoj lingvističkoj metodi koja istražuje jezične izbore nekoga teksta (Tz. Todorov). Njemačka pragmatička stilistika odbacuje ispitivanje stila kao zakonitosti teksta i bavi se komunikacijskim i interakcijskim obrascima tekstovne strukture (Barbara Sandig). Američka pak pragmatička stilistika tumači stil kao funkciju žanrovskih konvencija, te tako niječe mogućnost individualnoga stilskog izbora (Richard Ohmann). M. Riffaterre razvio je strukturalnu stilistiku utemeljenu na generativnoj gramatici, koja stil određuje kao otklon od norme teksta koju istom uspostavlja tekst, a raspoznaje čitatelj u procesu recepcije. Afektivna stilistika S. Fisha bavi se utjecajem stila na čitateljske interpretativne odluke. Pod utjecajem dekonstrukcijske minimalističke semantike stilistika je prisiljena postati diskursna i kontekstualna, te u svoje analize stila uvesti razmatranje i društvenih tenzija i odnosa moći kao sastavnih dijelova njegova konteksta (Ronald Carter, Paul Simpson).

Citiranje:

stilistika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/stilistika>.