struka(e): |

stil (lat. stilus: pisaljka; način pisanja < grč. στῦλος: stup).

1. Prvotni naziv za pisaljku (→ stilus), neko je vrijeme označivao rukopis, a poslije je počeo obuhvaćati i sadržaj (vrijednost) pisanja. Danas se opisuje kao trag što ga u iskazu, tekstu ili diskursu mogu ostaviti kulturni i civilizacijski kontekst, podneblje, književnopovijesno razdoblje, književni smjer, škola ili žanr, društveni stalež, spol, autorovo podrijetlo, karakter, sklonosti, namjere i dr. Pojmu se stila tijekom povijesti pripisivalo različito značenje. Prema Platonovu shvaćanju stil je specifična osobina koju jedno djelo može imati, a drugo ne mora. Suprotno tomu, Aristotel je smatrao da je riječ o generičkom pojmu koji označava različite osobine djela, što znači da ga ima svako djelo. Grčki filozof Anisten oblikovao je najstariju klasifikaciju stila (visoki, srednji, niski), koja je bila prihvaćena sve do XVIII. st. (J. Ch. Gottsched). U antičkoj retorici i tijekom srednjeg vijeka stupanj ukrašenosti govora bio je osnovni kriterij klasificiranja stila. Postojale su i mnoge podvrste stila koje su se vezale uz pojmove roda i figure. Svaki se rod odlikovao posebnim stilom koji se definirao odgovarajućom uporabom retoričkih figura i ukrasa. Prvu modernu teoriju stila razvio je F. Schleiermacher u prvoj trećini XIX. st. On je pod stilom podrazumijevao obradbu jezika provedenu u skladu s govornikovim shvaćanjem predmeta. Govornik na taj način nameće jeziku vlastitu individualnost. Budući da se ona ne može gramatički izraziti, stil se može jedino divinirati. Činom divinacije postavlja se hipoteza, koja se zatim podvrgava dvostrukoj provjeri. Primjenom regresivne analize iščitavaju se strukturne značajke teksta, a primjenom progresivne analize istražuje njihovo individualno nadilaženje. Nadovezujući se na Schleiermachera, J.-P. Sartre je 1970-ih isticao zahtjev Flaubertova djela upućen budućem interpretu da, poput samoga Flauberta, smiono preuzme slobodu i odgovornost prekoračivanja postojećih smisaonih struktura. Tako se, smatra Sartre, čovjek potvrđuje u svojoj autentičnosti. Osnivač stilističke kritike L. Spitzer opisao je stil kao duševno uzbuđenje koje otklanja od normalna habitusa našega duševnoga života te tako izaziva otklon od normalne jezične uporabe. Umjesto (hermeneutičkoga) povezivanja stila s psihičkim stanjem korisnika jezika, strukturalisti su 1960-ih definirali stil teksta kao rezultat izbora određenoga broja raspoloživih mogućnosti u jeziku. M. Riffaterre je 1970-ih stilski obilježene dijelove tekstova opisao kao otklone od norme, ali ne od one koja bi prethodila čitanju, nego od one koju uspostavlja sam tekst istodobno ju kršeći u procesu čitanja. Za razliku od njega S. Fish predlagao je tzv. afektivnu stilistiku, gdje se ističe vremenski kontekst čitateljeve svijesti i njezina doživljaja čitanja. Prema pragmatičkoj koncepciji, stil se prepoznaje u odrednicama intencionalnoga jezičnoga djelovanja kodiranoga komunikacijskom praksom kolektiva. To znači da više ne postoji mogućnost individualnoga stilskog izbora. U okviru Luhmannove teorije autoreferencijskih sistema stil se određuje kao program s pomoću kojega umjetnost organizira svoj promjenljivi odnos s okolinom. Riječ je o razini kontakta između umjetničkog sistema i društvene okoline; uspostavljanjem razlike prema toj okolini sistem osigurava samodeterminaciju i time autonomiju. Pod utjecajem dekonstrukcije, stil se 1980-ih doveo u pitanje kao homogeni temelj književnopovijesnih kategorija kao što su djelo, opus, smjer, formacija i sl. Uvođenjem pojmova rase, spola i klase on se počinje tretirati kao diferencijalna kategorija.

2. U glazbi, način oblikovanja izražaja i tip zvukovne pojavnosti. Općenito se smatra da je povijest glazbe povijest glazbenih stilova, ali razmatranja pojma stila konstitutivni su dio i estetike glazbe i kompozicijske tehnike. Muzikologija je nazive stilova i stilskih razdoblja uglavnom preuzela iz povijesti likovnih umjetnosti i književnosti (renesansa, barok, klasicizam, romantizam, moderna i dr.), no dio je specifičnih glazbenopovijesnih pojava označila vlastitim terminima: npr. rani i novi organum (IX. st. – prva polovica XII. st.), epoha Notre-Dame (oko 1160 – oko 1240), ars antiqua (oko 1240 – oko 1320), ars nova (oko 1320 – oko 1380), ars subtilior (oko 1380 – oko 1430), pretklasika (oko 1730 – oko 1780) i dr. U raspravi o stilovima u glazbi u skladanju se vodi računa o kategorijama fraziranja, stavcima, djelima, skupinama djela, žanrovima, životnim razdobljima pojedinih skladatelja, periodima i čitavim kulturama. Stilovi u glazbi očituju osebujne karakteristike glede uporabe forme, teksture, harmonije, melodije, ritma (kao najvažnijeg elementa) i ethosa, a izvanglazbeno su uvjetovani povijesnim, društvenim i geografskim čimbenicima. Karakteristični spojevi više glazbenih odrednica, koji se prepoznaju kao zasebni stilovi, mogu se artikulirati i prema funkcionalnosti (npr. svjetovni i sakralni stil), psihološkoj doživljajnosti (npr. herojski, pastoralni, refleksivni stil) i dr. Unutar iste stilske epohe (npr. klasicizma) s nekim zajedničkim glazbenim odrednicama, razlikuju se individualni stilovi, npr. J. Haydna, W. A. Mozarta i ranoga L. v. Beethovena. Beethoven je primjer skladatelja kod kojega se razlikuje mladenački (kasnoklasicistički) od zreloga stila (ranoromantički). Od XVIII. st. nadalje osobita se pozornost posvećuje i stilovima u izvedbi glazbe (srednjovjekovne, renesansne, barokne, romantičke, avangardne i dr.). Razlikuju se i (povijesno raznovrsni) vokalni, vokalno-instrumentalni i čisto instrumentalni stilovi, koji se opet dijele npr. na zborski stil, stil Lieda, operni stil, solistički, komorni, koncertni i orkestralni stil i dr. Iako danas zastarjela, dugo je vremena vrijedila podjela na umjetničke, zabavne i tradicijske glazbene stilove s vrlo bogatim i raznovrsnim povijesnim, kulturnim i geografskim potpodjelama. Pojam stila i odgovarajući termin pojavili su se početkom baroka u XVII. st. Rabili su ga, među ostalima, u svojim teorijskim razmatranjima i napisima C. Monteverdi, G. B. Doni, Christoph Bernhard, A. Kircher, S. de Brossard, J. G. Walther, J. Mattheson, J. A. Scheibe, E. Hanslick, G. Adler, H. Riemann, te većina povjesničara glazbe u XX. st. Općenito se smatra da je poznavanje stilskih odrednica ključ za veće razumijevanje, bolju procjenu i intenzivnije doživljavanje određenoga glazbenog djela.

3. U proširenom značenju, svojstven način ponašanja, djelovanja, govora, odijevanja, života i dr.; način na koji je što napravljeno ili izvedeno.

Citiranje:

stil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/stil>.