Stipčević, Augustin, hrvatski književnik (Kotor, 28. VII. 1912 – Zagreb, 9. III. 1999). Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio kao djelatnik Ministarstva prosvjete, glavni urednik u Izdavačkom poduzeću Zora, urednik časopisa Kulturni radnik, Scena, Teatar i Republika. Prva zbirka pjesama Nemirne vode (1937) obilježena je odjecima ekspresionizma, a potonje mu zbirke odlikuje deskriptivan izraz, epičnost, pa često poseže za oblikom poeme (Sunce u ćeliji, 1953). Proza (Na granici, 1950) mu je klasično-realistička, s nagoviještenom socijalnom i nacionalnom problematikom. Drugu fazu njegova stvaralačkog opusa čini romansijerska trilogija Glad na ledini (1956), Cesta nema granice (1960) i Vruće ljeto (1966) o usponu i padu Ludra Kikere, beskrupuloznoga lukavca, proračunata i uporna čovjeka koji se prilagođava različitim društvenim i političkim situacijama. U zbirci pjesama Zapaljena truba (1961) osjeća se pomak modernitetu, koji se očituje u izbjegavanju deskripcije i osjetljivosti za aktualne probleme suvremenoga čovjeka, a u zbirci novela Zid bez prozora (1960) primjetno je psihološko poniranje i nijansiranje osobnoga doživljaja svijeta likova. U trećoj stvaralačkoj fazi vidljivi su utjecaji psihoanalize, tehnike filmske montaže i iskustva moderne pripovjedne strukture (roman Mladić koji je otkrio Ameriku, 1971; zbirka novela Momak, stvar hoda, 1971), a otuđenje gradskog čovjeka glavna je problematika i zbirke pjesama Na tragu svih stvari (1972). Kazališne kritike objavio je u knjizi Na otvorenoj pozornici (1971), u kojoj progovara protiv usko shvaćena sociologiziranja i afirmira estetske vrijednosti umjetničkog djela.
