Baranović, Krešimir

ilustracija
BARANOVIĆ, Krešimir

Baranović, Krešimir, hrvatski skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII. 1894Beograd, 17. IX. 1975). Školovao se u Zagrebu (1908–12), privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod F. Lhotke), potom na Glazbenoj akademiji u Beču (1912–14) te u Berlinu (1921–22). Od 1915. do 1943. dirigent Opere HNK-a u Zagrebu (1929–40. i njezin ravnatelj), koja u to doba doživljuje jedno od svojih najsjajnijih razdoblja. Uz to je u sezoni 1927/28. dirigent pri baletnoj trupi A. Pavlove na njezinoj europskoj turneji, te dugogodišnji dirigent zbora Lisinski. Nakon odlaska iz Zagreba prvih ratnih godina bio je zatočen u logoru Stara Gradiška; potom je neko vrijeme bio dirigent radijskog orkestra u Bratislavi (1943) te direktor tamošnje Opere (1945/46). Od 1946. do 1964. profesor je dirigiranja i orkestracije na Muzičkoj akademiji u Beogradu te od 1951. do 1961. dirigent i direktor Beogradske filharmonije. Od 1954. redoviti je član JAZU u Zagrebu.

U duhu svojevrsnoga slavenskog ekspresionizma, prepoznatljiva u djelima L. Janáčeka i ruskih majstora XIX. st., Baranović je bolje od ijednoga hrvatskog skladatelja svojega doba uspio nadići raskorak između nacionalnoga i univerzalnoga, prisutan u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. U svojim vrjednijim ostvarenjima, baletu Licitarsko srce (1924), vokalnom ciklusu Z mojih bregov (na stihove F. Galovića, 1927) i komičnoj operi Striženo-košeno (1932), autentičnost izraza izvodi iz folklora Hrvatskog zagorja kao temelja umjetničke transformacije stravinskijevskih razmjera. Sjajan instrumentator, izrazita osjećaja za ritamsku strukturu i posebna smisla za humor, čak i grubu grotesku (balet Imbrek z nosom, 1935), Baranović izmiče restauratorskoj gesti neoklasicizma, šireći raspone naslijeđene izričajnosti osobito na harmonijskom planu. Dok Baranovićeva djela nakon 1943 – orkestralne pjesme Iz osame (na vlastiti tekst, 1944) i Oblaci (na stihove D. Cesarića, 1963) – radikalnije oslobađaju disonantne harmonijske sklopove, dotle njegova veća vokalno-instrumentalna ostvarenja iz 1960-ih i 70-ih godina plaćaju danak pojednostavnjenjima što ih nalaže estetika tzv. angažiranog realizma.

Kao simfonijski, a osobito operni dirigent, Baranović je znatno obogatio reproduktivnu praksu. Prvi je u Hrvatskoj dirigirao izvedbom opera Boris Godunov M. P. Musorgskoga 1918. i Katarina Izmajlova D. Šostakoviča 1937., prvi je na zagrebačku pozornicu postavio najvažnije balete I. Stravinskoga, prvi je izvan Češke izveo Smetaninu operu Libušu. Osobitu je pozornost posvećivao praizvedbama najvažnijih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja.

Ostala važnija djela: scenska djela: baleti Cvijeće male Ide (1925) i Kineska priča (1955), komična opera Nevjesta od Cetingrada (1951); orkestralna djela: Koncertna predigra (1916), Simfonijski scherzo (1921), Poème balkanique (1926), Sinfonietta u Es-duru (1939), Koncert za rog i orkestar (1974); vokalno-orkestralna djela: Moj grad (tekst Vinko Nikolić, 1941), Pan (tekst M. Krleža, 1957), Šume, šume (1967), Na moru (tekst G. Krklec, 1974).

Citiranje:
Baranović, Krešimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5818>.