Stošić, Josip, hrvatski pjesnik, likovni umjetnik i povjesničar umjetnosti (Zagreb, 21. II. 1935 – Zagreb, 13. VII. 2009). Studij povijesti umjetnosti i psihologije završio 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio u Institutu za povijest umjetnosti od 1967. do umirovljenja 2000. U vlastitoj je nakladi 1951., kao šesnaestogodišnjak, tiskao pjesničku zbirku Đerdan, koja je bila cenzurirana i zabranjena zbog »dekadentnih oblika književna iživljavanja stranih socijalističkom duhu i stvarnosti«. Radikalna u svojem modernističkom eksperimentu s formom i banalizacijom pjesničkoga jezika, u duhu konkretističkog i letrističkoga pjesništva, zbirka je, premda sačuvana u samo desetak primjeraka, poslije bila prepoznata kao prethodnica hrvatske intermedijalne i neoavangardne poezije (B. Vladović, J. Sever, B. Čegec, B. Maleš i dr.), a potpuni rukopis tiskan je 2001. Vizualno pjesništvo predstavljao je i u obliku konceptualnih i multimedijskih izložbi s katalozima i grafičkim mapama, katkad u obliku leporela (Ja pjevam: Dubrovnik, 1962; Acta navigationis rei publicae Ragusae, 1962; »A«, 1969; Premetaljka, 1971; Govor riječi, predmeta i prostora, 1972; Nacrt za pet mojih i jednu vašu pjesmu, 1976; Dvostruka knjiga, 1977). Pisao je i konceptualne dramske tekstove (Kost i kamen, 1964; Nova lutka, 1968; Upitnik, obrazac za igrokaz, 1975; Melodrama, 1984; Odgovor, 1984; Počela je padati kiša, 1991; Tri minutne drame, 1991).
