strukturalistička psihologija.
1. Smjer u psihologiji koji su utemeljili W. Wundt i E. B. Titchener, a koji počiva na pretpostavci da je sve čovjekovo doživljavanje skup ili spoj jednostavnih procesa (elemenata), koji se dalje ne mogu dijeliti. Otkrivanjem elemenata psihičkoga može se utvrditi njegova temeljna struktura. Gl. istraživačka metoda strukturalizma bila je introspekcija, koja se koristila u strogo kontroliranim eksperimentalnim uvjetima. Kao pristup u psihologiji, strukturalistička psihologija izazvala je žestoke napade drugih psihol. škola i smjerova (npr. biheviorizma i geštaltizma) koji su, među ostalim, upućivali na njezin pretjerani redukcionizam, odn. elementarizam, te na isključivu uporabu introspekcije, koja bitno sužava predmet psihol. istraživanja (Titchener je definirao psihologiju kao analitičko proučavanje psihičkoga kod tipične odrasle ljudske jedinke s pomoću introspekcije). Nakon smrti Wundta i Titchenera ugasila se i strukturalistička psihologija kao psihol. smjer te danas ima samo pov. značenje; eksperiment je tada uveden kao gl. istraživačko sredstvo, a psihologija je postala zasebna empirijska znanost te je stekla akademski status.
2. Teorija kognitivnoga razvoja čovjeka koju je postavio J. Piaget. Prema toj teoriji »struktura« je dinamički, samoprilagođavajući sustav koji ima određena pravila koja određuju njezin stupnjevit razvoj. Strukturalni sustavi razvijaju se povratnim operacijama tih pravila na prethodnim stupnjevima. Vrlo je utjecajna u suvremenoj, os. dječjoj psihologiji.
