struka(e):

sud.

1. U logici, iskaz kojim se nešto tvrdi ili poriče; uz pojam i zaključak jedan od bitnih elemenata formalne logike (po nekim logičarima »čitava je formalna logika znanost o sudu«); logički je sud sastavljen od subjekta (S), predikata (P) i kopule koja izriče različit odnos između S i P. – Tradicionalna elementarna logika dijeli sudove po kvantiteti, kvaliteti, relaciji i modalitetu. Po kvantiteti, tj. po njihovu opsegovnom odnosu, sudovi mogu biti univerzalni (Svi su ljudi smrtni), partikularni (Neka smrtna bića su ljudi) i singularni (Sokrat je čovjek). Kvalitetom suda izriče se prihvaćanje ili odbacivanje odnosa između subjekta i predikata, tj. njihova sadržajna relacija, a po njoj se sudovi dijele na afirmativne (S je P), negativne (S nije P), odn. limitativne (S je ne-P). Po relaciji sudovi mogu označivati bezuvjetni odnos i tada su kategorički (S je P) ili tek uvjetni odnos i tada su hipotetični (Ako je A, tada je i B). Neki logičari smatraju da s obzirom na relaciju postoje i tzv. rastavni ili disjunktivni sudovi, u kojima se različiti predikati međusobno isključuju (S je ili Pl ili P2 ili ...). Po modalitetu sudovi mogu izražavati ili samo vjerojatnu opravdanost veze između subjekta i predikata (tzv. problematički sudovi) ili izricati faktičnu vezu, koja doista postoji (tzv. asertorni sudovi), ili pak tvrditi opću logičku nužnost veze između subjekta i predikata (tzv. apodiktički sudovi). Posebna je odlika logičkoga suda to što imanentno iskazuje neku tvrdnju, a samim tim u sebi sadrži mogućnost da bude istinit ili neistinit (što ne mora biti sadržano u rečenici koja npr. može iskazivati i neku molbu, pitanje ili želju). Logički sud ima, osim triju elemenata što ih je utvrdila tradicionalna logika (tj. subjekta, predikata i kopule), i »metagramatički« tzv. četvrti element suda: element tvrdnje, valjanosti ili nevaljanosti, element odluke, tj. »praktičkoga držanja« (H. Rickert), što ima psihol. korelate u pristajanju odn. nepristajanju subjekta koji izriče sud. Da je logički sud četveročlana, a ne tročlana tvorba, u modernoj je logici akcentuirala osobito badenska škola (W. Windelband, Rickert, tzv. vrijednosna logika, po kojoj ispravno misliti znači afirmirati logičku vrjednotu); o tom su raspravljali i R. H. Lotze (sud o sudu kao četvrti element), C. Sigwart (»svijest o objektivnom važenju«), F. Brentano (moment uvjerenja). Iz različita tumačenja odnosa subjekta i predikata nastale su različite teorije suda, koje se grupiraju u dvije glavne: opsegovnu i sadržajnu teoriju suda. Opsegovna je tradicionalna Aristotelova teorija, prema kojoj je opseg subjekta supsumiran pod širi opseg predikata, kao i teorija identiteta subjekta i predikata, koja je poslije potakla uporabu kvantifikatora (npr. Svi S su neki P) i time razvoj mat. logike. Od sadržajnih teorija suda javljaju se teorija sadržajnog identiteta opsega i predikata (Lotze) i teorija imanencije predikata u subjektu (G. W. Leibniz). Više no sama teorija suda u modernoj su se logici razvile različite operacije u računu sudova, koje se koriste u razvoju sustava različitih tehn. pomagala, računala i dr.

Kantova razdioba sudova. Razlikujući analitičke sudove, kod kojih se veza između subjekta i predikata očituje kao logička nužnost, i sintetičke sudove, kod kojih predikat iskustveno, tj. a posteriori proširuje znanje o subjektu, Kant uspostavlja i treću vrstu sudova, koji su istodobno iskustveni, tj. sintetički, i apriorni, tj. imaju nužnost analitičkih sudova.

2. U pravu → sudovi

Citiranje:

sud. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sud>.