sudska medicina (forenzična medicina), grana medicine koja se bavi problematikom nasilnog oštećenja zdravlja i nasilne smrti (mehaničkim, kemijskim ili fizikalnim postupcima). Svrha joj je pružanje pomoći pravnoj struci, kako bi se u sudskom postupku (kaznenom ili građanskom) uspješno riješili problemi medicinske naravi. Sudska medicina obuhvaća vještačenja za sudske potrebe u slučajevima tzv. krvnih delikata, prometnih nesreća, pri utvrđivanju očinstva (paternitetski sporovi) i u pitanjima naknade neimovinske štete (posljedice nasilnog oštećenja zdravlja i posljedice liječenja). Osnovna je sudskomedicinska djelatnost razudba osoba umrlih nasilnim načinom ili onih kod kojih se sumnja na mogućnost nasilne smrti. U okviru sudske medicine provodi se i identifikacija leševa, u pojedinačnom smrtnom slučaju ili u smrtnim slučajevima pri masovnim katastrofama (zrakoplovne nesreće, ratne okolnosti). Sudska medicina jedna je od najstarijih medicinskih djelatnosti, a razvijala se usporedno s razvojem društvenih zajednica, kako to pokazuju npr. Hamurabijev zakonik, Hipokratova prisega, a napose zakoni bizantskog cara Justinijana I. Modernu sudsku medicinu utemeljio je u XVII. st. talijanski liječnik P. Zacchia. Njegova knjiga Sudskomedicinska pitanja (Quaestiones medico-legales, I–IX, 1621–51) bila je sve do XIX. st. službeni udžbenik sudske medicine na medicinskim fakultetima u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. U Hrvatskoj su se prva sudskomedicinska vještačenja provodila u Dubrovniku potkraj XIII. st. Nastava iz sudske medicine započela je 1861. na zagrebačkoj Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji, a na novoosnovanom Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1917) predavao ju je Lj. Jurak. Za razvoj sudske medicine u nas bio je odlučujući osnutak Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, koji je 1935. utemeljio E. Miloslavić na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.
