TRAŽI DALJE:
STRUKE:

svjedok

svjedok, osoba koja je dužna iskazivati o činjenicama koje se utvrđuju u nekom postupku (parničnom, kaznenom, prekršajnom, upravnom, stegovnom i sl.). Svjedok iskazuje o činjenicama koje je spoznao vlastitim opažanjem (svjedok očevidac) ili čuo od drugih osoba (svjedok po čuvenju), ali, za razliku od vještaka, ne i o vlastitim shvaćanjima, ocjenama, zaključcima itd. Svjedok može biti svaka fizička osoba, pa i osobe s tjelesnim i duševnim manama i djeca, no ne sudac ni druga osoba koja vodi postupak. Opća dužnost svjedočenja obuhvaća dužnost odazivanja pozivu, dužnost iskazivanja bez prešućivanja i dužnost govorenja istine. Kršenje tih dužnosti može dovesti do prisilnoga dovođenja i izricanja novčane kazne, a u slučaju upornog odbijanja davanja iskaza i do određivanja zatvora kao prisilne mjere. Svjedok koji dade lažni iskaz čini kazneno djelo. Postoje i iznimke od dužnosti svjedočenja. Neke se osobe zbog potrebe očuvanja nekoga važnijeg društv. interesa uopće ne mogu ispitati kao svjedoci (npr. osobe koje bi svojim iskazom povrijedile obvezu čuvanja službene, državne ili voj. tajne) dok ih nadležno tijelo ne oslobodi te dužnosti. U kaznenom postupku ne mogu se ispitati kao svjedoci ni okrivljenik, branitelj okrivljenika, osim ako to sam okrivljenik ne zahtijeva, ni vjerski ispovjednik o onom što mu je okrivljenik ispovjedio. Nekim osobama zakon daje povlasticu da ne moraju svjedočiti, npr. u kaznenom postupku oslobođeni su dužnosti svjedočenja bračni ili izvanbračni drug okrivljenika, njegovi bliski rođaci i osobe koje u obavljanju svojega zanimanja saznaju nešto od okrivljenika glede okolnosti koje se utvrđuju u postupku. Svjedok nije dužan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenomu progonu. Predviđen je poseban način ispitivanja tzv. ugroženoga svjedoka, tj. svjedoka koji bi davanjem iskaza u kaznenom postupku sebe ili sebi blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti, a posebnim zakonom i mjere njegove zaštite (tjelesna i tehn. zaštita, premještanje, mjere prikrivanja identiteta i vlasništva i promjena identiteta). – U širem smislu svjedokom se smatra i osoba koja svojom nazočnošću potvrđuje ispravnost nekoga pravnog čina, npr. sklapanja braka, sastavljanja oporuke, pretrage stana ili drugoga prostora i sl.

2. U diplomatici, svjedoci (lat. testes), osobe čija je nazočnost bila nužna radi valjanosti pravnoga čina; to je jedan od najstarijih načina koroboriranja (osnaživanja) diplomatičkoga dokumenta. Pojavljuju se u ispravama hrv. narodnih vladara, ali i u privatnim noticijama zabilježenim u kartularima. Svjedoci su svojim potpisom osnaživali dokument u završnom dijelu. Ako nisu znali pisati, njihovo je ime uz znak križa zapisao pisar dokumenta. U razvijenom i kasnom sr. vijeku u javnim vladarskim ispravama u završnom dijelu (tzv. dignitariju) nalaze se imena svih javnih dužnosnika navedena po protokolu (najprije crkv. dostojanstvenici, pa zatim svjetovni kao tradicija potpisivanja i sudjelovanja nekadašnjih svjedoka u pravnom činu). Dignitarij je vrlo važan element isprave jer može poslužiti za utvrđivanje vjerodostojnosti dokumenta.

Citiranje:
svjedok. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59106>.