Šafárik [ša'fa:rik], Pavel Jozef (češki Pavel Josef Šafařík), slovački filolog i polihistor (Kobeliarovo kraj Košica, 13. V. 1795 – Prag, 26. VI. 1861). Potjecao iz obitelji evangeličkoga svećenika; studirao u Jeni 1815–17. Bio je profesor i ravnatelj gimnazije u Novom Sadu 1819–33., nakon čega je, onemogućen u djelovanju u pravoslavnoj sredini, uz pomoć F. Palackoga otišao u Prag, gdje je stekao ugled kao urednik časopisa (Světozor, 1834–35) i kustos, a potom i ravnatelj Sveučilišne knjižnice (od 1848). Na praškom Sveučilištu izvanredno predavao slavensku filologiju. U revoluciji 1848. predsjedao (s Palackým) Slavenskom kongresu, zastupajući umjerenu liniju austroslavizma. Održavao je veze sa širokim krugom književnika i znanstvenika svojega doba, također i s hrvatskim ilircima (Lj. Gajem). Već za boravka u Novom Sadu surađivao s drugim slovačkim preporoditeljima u izdavanju slovačkih narodnih pjesama te objavio Povijest slavenskoga jezika i književnosti prema svim narječjima (Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten, 1826). U njoj kao Hrvate označuje samo kajkavce te ističe kako su »katolički Slavosrbi« s njima povezani u čvrstu kulturnu zajednicu; sve štokavce pribraja Srbima i u Povijesti južnoslavenske književnosti (Geschichte der südslawischen Literatur, I–III, 1864–65) te u potonjim radovima. Razvio je intenzivnu znanstvenu djelatnost (historiografske, etnološke, filološke studije i radovi o najstarijim slavenskim kulturnim spomenicima), postavši međunarodno priznat autoritet: Slavenske starine (Slovanské starožitnosti, I–II, 1836–37) prvi su sustavan rad o kulturi i povijesti Slavena, dok je Slavenski narodopis (Slovanský národopis, 1842) sinteza slavenske etnografije. U mladosti je pisao stihove u klasicističkoj maniri (Tatranska muza s lirom slavenskom – Tatranská Múza s lýrou slovanskou, 1814); u suradnji s Palackým prvi pregledno izložio načela češke prozodije (Početci češkoga pjesništva, napose prozodije – Počátkové českého básnictví, obzvláště prozódie, 1818). Hermeneutikom Jungmannove škole nastojao je interpretirati suvremenu mu produkciju iz slavenskih književnosti. Iako se smatrao Slovakom, bio je suzdržan prema stvaranju modernoga slovačkoga književnoga jezika. Jedan je od utemeljitelja znanstvene slavistike i poredbenoga studija slavenskih književnosti te promicatelj slavenske uzajamnosti. Ostala značajnija djela: Pregled staročeške književnosti (Rozbor staročeské literatury, 1843–45), O podrijetlu i domovini glagoljaštva (Über den Ursprung und der Heimat des Glagolitismus, 1858).
