Šibenska biskupija (lat. Dioecesis Sibenicensis), katolička biskupija koju je 1298. potporom knezova Šubića Bribirskih osnovao papa Bonifacije VIII. Sjedište joj je u Šibeniku. Pripadala je Splitskoj metropoliji (do 1830), potom Zadarskoj (do 1932) te ponovno Splitskoj (od 1969). Njezino prvotno područje, relativno malo, sa župama u primorju i na šibenskim otocima, bilo je prošireno 1688. na drniški i kninski kraj, a preustrojem dalmatinskih biskupija 1830. pripojeno joj je cijelo područje Skradinske i sjeverozapadni dio Trogirske biskupije, koje su tada bile ukinute; 1934. pripojeni su joj dijelovi bosanskoga Uništa (odijeljenih od Banjalučke biskupije). Od 48 biskupa osobito su se istaknuli: prvi šibenski biskup fra Martin iz Raba (1298–1319), koji je organizirao biskupijske ustanove, Juraj Šižgorić (1437–54), Korčulanin Luka de Tolentis (1470–91), čuven po uspješnim diplomatskim misijama u službi pape i nekih europskih vladara, Trogiranin Ivan Lučić Štafilić (1528–57), koji je 1555. posvetio dovršenu katedralu, Jeronim Savorgnano iz Forlìja (1557–73), poznat po nastupima na Tridentskom koncilu, fra Jeronim Mileta (1922–47), koji je utemeljio sjemenište i istodobno s punim ovlastima upravljao i tadašnjom Zadarskom apostolskom administraturom (područje Zadarske nadbiskupije bez Zadra, koji je bio pod Italijom). Katedrala je remek-djelo gotičko-renesansnoga graditeljstva (→ šibenik). U biskupiji živi oko 150 000 katolika; sufraganska je biskupija → Splitsko-makarske nadbiskupije.
