Šimatović, Šime (pravo ime Ivan), hrvatski filmski redatelj i scenarist (Perušić, 27. X. 1919 – Zagreb, 2. XI. 2016). Polazio je glumačku školu u Zagrebu, 1943. osnovao Centralnu kazališnu družinu ZAVNOH-a i napisao partizanski igrokaz Pobjeda nije mramor. Nakon II. svjetskog rata studirao je filmsku režiju u Pragu, bio umjetnički ravnatelj Jadran filma, prvi direktor Zagreb filma, umjetnički direktor Croatia filma i dugogodišnji predsjednik Društva filmskih radnika Hrvatske, da bi potkraj 1960-ih u Splitu utemeljio poduzeće Dalmacija film. U kinematografiji je debitirao 1947. reportažnim filmom Dan pobjede u Zagrebu. U razdoblju konsolidacije igranofilmske produkcije 1950-ih režira tri dugometražna igrana filma: Kameni horizonti (1953), u kojemu spaja socijalni realizam, tipičan za hrvatsku međuratnu književnost, i tragove verističke lektire s filmskim neorealizmom i socijalističkim realizmom, Naši se putovi razilaze (1957), melodramsku, poetskim izlaganjem usporenu priču o mladim ilegalcima u ratnome Zagrebu, te svoj najuspjeliji igrani film Pustolov pred vratima (1961), ekranizaciju drame Milana Begovića ostvarenu u stilu akademskog esteticizma i dizajniranu dosljedno u duhu kazališta hrvatske moderne, što ga čini ranim ostvarenjem modernizma u hrvatskom igranom filmu. U tom razdoblju zapažena su mu i dva dokumentarna filma: Plitvička jezera (1956), nagrađena posebnim Srebrnim medvjedom na festivalu u Berlinu, i Turnir kandidata (1959), a režirao je i filmove o umjetnosti (Augustinčić, 1960; Ivan Meštrović, 1962) te kratkometražne igrane filmove (Ferije, 1968; Dugi sumraci, 1969). Poslije je režirao rijetko, mahom obljetničke filmove (Topusko 1944, 1964; Sisak 22. lipanj 1941, 1980; Prvi partizanski odred, 1985; Zagreb za slobodu, 1987; Zvonici Like, 1992).
