STRUKE:

Škunca, Andriana

Škunca, Andriana, hrvatska pjesnikinja i fotografkinja (Bjelovar, 9. III. 1944). Studirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo te živi i danas, pa je njezino pjesništvo (kao i noviji popratni fotografski rad) trajno obilježeno insularnim iskustvom, slikama i motivima. U prvim zbirkama prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981), okreće se pjesmi u prozi, sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992; Zeleni prah, 1994). U pjesmama niže slike i ugođaje kojima lirski opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija upisuje u glavni tok hrvatskoga pjesništva od S. Mihalića do J. Severa i A. Žagar. Sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985), Druga strana zrcala (1988), Novaljski svjetlopis (1999), Predivo sve užih dana (2002), Vrijeme se zanjihalo (2015). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).

Citiranje:
Škunca, Andriana. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59722>.