šljivari, stari naziv za kalničke plemiće. Prema legendi stekli su ga u isto doba kada i svoj plemićki status, pošto su za dugotrajne tatarske opsade Velikoga Kalnika stanovnike toga utvrđenoga grada, u koji se sklonio i kralj Bela IV. (1235–70), nahranili šljivama. Sami se nisu koristili tim nazivom te se pretpostavlja da je riječ o podrugljivom imenu, kojim su ih nazivali pripadnici višega plemstva. U doba Bele IV. bili su gradokmetovi (iobagiones castri) utvrđenoga grada Velikoga Kalnika, a nastavali su šest tamošnjih gospodarstava. Pošto je kralj Andrija III. darovao 1291. plemiću Gardunu utvrde Veliki Kalnik i Medvedgrad, oslobodio je šljivare plaćanja kunovine, poreza sedam denara, ukonačivanja i prehrane bana (zalaznina). Šljivari su time bili izuzeti iz banske jurisdikcije. No premda su bili oslobođeni poreza, njihova su se prava često kršila. Najstariju potvrdu svojih prava dobili su na Saboru pod predsjedanjem bana Stjepana I. Lackovića (1352), a poznat je niz kasnijih potvrda, koje su sabrane u knjigu privilegija Potvrdnica prava kalničkih plemenitaša, a koju je 1646. potvrdio Ferdinand III. Habsburški. Vjerojatno su već zarana bili organizirana zajednica, o čem svjedoči predstavka Hrvatskoga sabora upućena kralju 7. i 8. X. 1845., u kojoj se navodi kako su Kalničani nekada, kao i Turopoljci, bili podložni vlastitu županu (comes terrestris), a ne Križevačkoj županiji, te su u ratovima sudjelovali pod zastavom Velikoga Kalnika. S vremenom su odbacili takav ustroj te su se stavili pod upravu Križevačke županije, uživajući od tada jednaka prava kao i ostali plemići te županije.
