Špet [šp’et], Gustav Gustavovič, ruski filozof (Kijev, 7. IV. 1879 – Tomsk, 16. ili 17. XI. 1937). Filologiju i povijest diplomirao u Kijevu, usavršavao se u inozemstvu (Göttingen, Berlin, Pariz, Edinburgh) 1910–13. U to je doba upoznao E. Husserla, sprijateljio se s njim te postao vodeći predstavnik i zagovornik fenomenologije u Rusiji. Bio je profesor na višim školama i na Moskovskom sveučilištu 1916–21. God. 1935. uhićen je, neosnovano optužen i prognan u Sibir (u Tomsku je preveo Hegelovu Fenomenologiju duha). Ponovno je bio uhićen 1937. te ubrzo strijeljan. Značajan je čimbenik u evoluciji Špetove filozofske misli obrat od čiste fenomenologije prema hermeneutici. Zbog toga Špetovu filozofiju neki proučavatelji određuju kao »hermeneutičku fenomenologiju«. Razlikujući »pozitivnu« i »negativnu« formu filozofije (prvoj je začetnik Platon, a drugoj I. Kant), Špet u »pozitivnu filozofiju« ubraja i fenomenologiju, ali smatra kako fenomenologija mora biti zasnovana u sociokulturnoj sferi zato što se svijest i Ja formiraju kao »socijalni predmeti«. Sredstvo objektivizacije svijesti jest jezik, pri čem je riječ temeljno načelo i arhetip kulture. Glavna djela: Logika (I–III, 1912), Pojava i smisao (Javlenie i smysl, 1914), Povijest kao problem logike (Istorija kak problema logiki, 1916), Estetički fragmenti (Êstetičeskie fragmenty, I–III, 1922–23), Unutarnja forma riječi (Vnutrennjaja forma slova, 1927).
