Šrámek [šra:'~], Fráňa, češki književnik (Sobotka, 19. I. 1877 – Prag, 1. VII. 1952). U književnosti se javio pjesmama u stilskom i motivskom okružju češke moderne. Pridružio se predratnom, anarhističkom »naraštaju buntovnika« na čelu sa S. K. Neumannom, a nakon I. svjetskoga rata »skupini tvrdokornih« braće Čapek. Bio je progonjen i zatvaran zbog pjesama otpora carskom režimu i političkoga djelovanja među radništvom. U pjesništvu, pripovijestima i romanima postupno je prošao utjecaj dekadencije, simbolizma i impresionizma; u dramama je satirički i kritički prikazivao život građanskoga društva. Češki stih obogatio je govornom frazom, urbanim folklorom i provokativnom gestom socijalnoga buntovništva; utjecao na »proletersko pjesništvo« naraštaja J. Wolkera. Utemeljitelj je češke impresionističke proze. Zbirke pjesama: Bijedo života, ja te ipak volim (Života bído, přec tě mám rád, 1905), Modri i crveni (Modrý a rudý, 1906), Pregrada (Splav, 1916), Pjesme (Básně, 1926), Pucnji i ruže (Rány a růže, 1945); zbirke pripovijedaka: Žal od sedam žalosti (Sedmibolestní, 1905), Kâm, srce i oblaci (Kamení, srdce a oblaka, 1906), Klavir i violina (Klavír a housle, 1920); drame: Lipanj (Červen, 1905), Ljeto (Léto, 1915), Hagenbek (1920), Zvona (Zvony, 1921); romani: Srebrni vjetar (Stříbrný vítr, 1910), Raskrižja (Křižovatky, 1913), Tijelo (Tělo, 1919), Klopka (Past, 1931).
