Štampar, Emil, hrvatski književni povjesničar i kritičar (Daruvar, 7. I. 1912 – Ljubljana, 16. VIII. 1980). Studij jugoslavistike i filozofije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1934), gdje je doktorirao radom o J. E. Tomiću (1938) te do 1950. bio asistent A. Barca. Potom je do odlaska u mirovinu (1977) predavao noviju hrvatsku i srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, kojemu je bio i dekan (1960–62). Pisao je studije o hrvatskom realizmu, najviše o S. S. Kranjčeviću, J. Kozarcu, K. Š. Gjalskom, A. Kovačiću i E. Kumičiću. Bavio se i suvremenom književnošću te slovensko-hrvatskim književnim dodirima. Služio se sociološkom metodom, kao i A. Barac, o kojem je nekoliko puta pisao.
