struka(e):

štrajk (njem. Streik < engl. strike), vidljivi izraz industr. sukoba između zaposlenika i poslodavaca u kojem zaposlenici osmišljenim, organiziranim i kolektivnim prekidom rada nastoje od poslodavca iznuditi ustupke, odn. prisiliti ga na prihvaćanje svojih zahtjeva. Richard Hyman izdvaja pet elemenata u definiciji štrajka: 1) obustava rada – po čem se štrajk razlikuje od postupaka kao što su odbijanje prekovremenog rada i usporeni rad; 2) privremena obustava rada – zaposlenici očekuju da će se vratiti na posao za istoga poslodavca nakon što štrajk prestane; 3) kolektivna akcija, koja uključuje skupinu zaposlenika i zahtijeva određeni stupanj radničke solidarnosti te organiziranosti; 4) to je akcija zaposlenika; 5) to je gotovo uvijek posebno osmišljena akcija kako bi se izrazile pritužbe, pokušalo pronaći rješenje problema i kako bi se primjenom pritiska ostvarili određeni zahtjevi. Glavni su uzroci štrajka plaće, otpuštanje radnika, nezadovoljstvo oblikom autoriteta i kontrole u funkcioniranju poduzeća i dr. Sporovi zbog plaća ostali su i danas vrlo važan uzrok štrajkova, ali sve su važniji postali sporovi oko otpuštanja. U uvjetima recesije i visoke stope nezaposlenosti radnici postaju defenzivniji, prioritet im je zaštita posla, a ne pokušaj poboljšanja životnoga standarda rastom plaća. Štrajk uključuje i pitanje moći u poduzeću, pa se u osnovi svih štrajkova krije i nezadovoljstvo oblikom kontrole radnika. Obrasci industr. sukoba tijesno su povezani sa strategijama koje poslodavci rabe za kontrolu radne snage. Čvrsta kontrola obično rezultira apsentizmom ili većom fluktuacijom radne snage. Kada radnici imaju znatnu kontrolu nad procesom rada, vjerojatniji je povremeni prestanak suradnje s upravom ili povremeni štrajk.

Štrajkovi mogu biti »službeni« i »neslužbeni«. Službene štrajkove priznaje i podupire sindikat, za razliku od neslužbenih, »divljih štrajkova«. Premda se uobičajeno smatra da su stope štrajkova manje što su bolje razvijeni mehanizmi pregovaranja, u svojoj studiji (1983) o britanskim radnim mjestima W. W. Daniel i Neil Millward pokazali su da u poduzećima s dogovorenim pregovaračkim procedurama postoje veći izgledi za industr. akciju nego u onima koja te procedure nemaju. Druga istraživanja otkrila su relativno visoku stopu industr. akcije u većim poduzećima i u onima s većom proporcijom radnika u sindikatima, kao i u onima gdje ima nekoliko sindikata.

Štrajkovi su se tijekom povijesti industr. sukoba pokazali vrlo djelotvornim sredstvom ubrzavanja pregovora i postizanja prihvatljivih rješenja. Međutim, od 1980-ih i 1990-ih zamjetan je pad industr. akcija. Tomu su pridonijeli: pad u udjelu radnih mjesta koja su bila udružena u sindikate te u udjelu radnika koji su bili u sindikatima, kao i ekonomske i zakonske promjene. Paul Edwards navodi da su najznačajniji razlozi smanjenja broja štrajkova: 1) promijenjeni ekon. uvjeti – pad inflacije na niske stope 1990-ih; 2) promjene u strukturi zanimanja – znatno se smanjio broj radnika zaposlenih u industrijama sklonima štrajku (npr. rudarstvu); 3) restriktivni učinci zakonodavstva; 4) sklonost menadžmenta otpuštanjima kako bi disciplinirao radnike. R. Hyman u metode slabljenja motivacije za štrajk uključuje i ukidanje legalne zaštite zaposlenika. Tomu pridonose i oni ugovori o radu koji izbacuju stavke o primjerenim plaćama, kao i smanjivanje konzultacija između vlade i sindikata. Brži rast nezaposlenosti u ranim 1980-ima oslabio je moć sindikata i smanjio učinkovitost štrajkova. Članovi sindikata u većini razvijenih zap. zemalja sve su manje bili voljni riskirati svoja radna mjesta stupanjem u štrajk. Politika isključivanja sindikata važan je dio sadašnje restrukturacije rada, u svrhu konsolidiranja redistribucije moći u rukama poslodavaca. Time je sindikatima još više otežano poduzimanje industr. akcija, uključujući štrajk. Neki su poslodavci isključili sindikate ne priznavajući ih kao legitimne predstavnike radnika i odbijajući pregovaranje s njima. Pojedine su kompanije uvele plaćanje prema učinku. Radnici su plaćeni prema individualnom radnom postignuću. Kolektivni ugovori o kojima se pregovaralo sa sindikatima postaju manje važni ili posve nevažni, a njihovo mjesto sve više zamjenjuju individualni ugovori sa zaposlenicima. Korištenje podugovora također omogućuje da radna snaga organizirana u sindikate može biti zamijenjena neorganiziranom. Teorije postfordizma i fleksibilne tvrtke upućuju na zaključak kako poduzeća sve više rabe metode podugovaranja. Sve rašireniji trend smanjenja plaća i pogoršanja uvjeta rada popraćen je relativno malim sindikalnim otporom. Kolektivna sindikalna pregovaračka moć dodatno je oslabljena podjelom velikih organizacija na manje dijelove. Eliminiranju štrajkova i utjecaja sindikata pridonosi i sve češća zamjena stalnih zaposlenika s punim radnim vremenom radnicima kojima se daju ugovori na određeno vrijeme. Promicanje »korporativne kulture« omogućuje stvaranje snažnijeg osjećaja lojalnosti poduzeću. U tu svrhu koristi se i informacijska tehnologija kao sredstvo nadziranja ponašanja zaposlenika, onemogućujući im da djeluju na način koji kompaniji ne odgovara, dok radnici mogu biti raspršeni i nepovezani tako da rade sami za računalnim terminalima. Timski rad također otežava sindikatima zadržavanje njihove uloge u pregovaranju, jer se timovima, sastavljenim od zaposlenika, delegira »moć« da sami rješavaju probleme. Tako se odgovornost prebacuje na radnike, a lišava se odgovornosti menadžment, čime je teže opravdavati štrajk ili drugu industr. akciju.

Citiranje:

štrajk. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/strajk>.