struka(e):

šva (hebr. šěwā, od šaw: ništa), nezaobljeni samoglasnik koji se tvori u samom središtu usne šupljine. Naziv »šva« preuzet je iz hebr. gramatičke terminologije. U Međunarodnome fonetskom alfabetu (IPA) označava se istoimenim simbolom [ə] (za neutralni centralni glas /ni prednji ni stražnji/ srednjega stupnja otvorenosti). U mnogim jezicima, kao primjerice u engleskome, javlja se kao posljedica primjene pravila redukcije nenaglašenih samoglasnika i ima status razlikovnoga samoglasnika. U jezicima koji ga ne koriste u razlikovne svrhe, i u kojima se ne javlja kao posljedica kvantitativne redukcije, često se čuje kao glas kojim se popunjava praznina u govoru, npr. pri oklijevanju. Budući da se šva artikulacijski opisuje kao čista fonacija (proizvodnja zvuka treperenjem glasnica) bez artikulacije (govorni organi u usnoj šupljini ostaju u neutralnom položaju, kao pri disanju), šva predstavlja najneutralniji tip govornoga glasa. U indoeur. poredbenoj lingvistici nekoć se pretpostavljalo postojanje šva u indoeur. prajeziku (šva indogermanicum), no danas se navodni odrazi toga samoglasnika tumače drukčije.

Citiranje:

šva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sva>.