Švabi (Švabe), staro germansko pleme. U rimskim izvorima I. st. javljaju se kao Suebi ili Suevi, pleme ili plemenski savez s jezgrom na Labi, dok je Suevia bila veliko područje od Baltika do Rajne. U III. st. Svevi i Alemani prešli su rimski limes i stopili se s keltsko-rimskim stanovništvom. Od tada su se nazivi Svevi i Alamani u latinskim izvorima često upotrjebljavali sinonimno. Jedan je ogranak Sveva otišao poč. V. st. u Hispaniju, gdje su ih poslije pokorili Vizigoti. Od doba Merovinga Švabi su bili pod vrhovnom franačkom vlašću, ali su od 689. zapravo bili neovisni. U VIII. st. vlast nad Švabima obnovio je Karlo Martel. Nakon raspada karolinške države (u X. st.) osamostalilo se vojvodstvo Švapska (Schwaben), s glavnim gradom Augsburgom, koje je carstvu dalo dinastiju Hohenstaufovaca (1138–1268). Kada su oni 1268. izumrli, Švapska se raspala, a njezine su različite dijelove preuzele obitelji koje su poslije imale veliku ulogu u njemačkoj povijesti: Habsburgovci, Hohenzollerni i Zähringeni. God. 1376. tamošnjih se 14 gradova radi vlastite zaštite organiziralo u Švapsku ligu gradova, koja je poslije narasla na 32 grada. Ona je 1488. prerasla u Švapsku ligu u koju su bili uključeni ti isti gradovi te veće kneževine i pojedini vitezovi, radi održanja unutarnje stabilnosti u regiji.
Naziv Švabi (Schwaben) zadržao se u današnjem Württembergu, Hohenzollernu i bavarskoj Švapskoj; jezično su im i etnički srodni stanovnici južnoga Badena, Vorarlberga, Lihtenštajna, Švicarske i Alsacea. – Švabima su se nazivali i Nijemci kolonizirani u XVIII. st. u Panonskoj nizini (Slavonija i Baranja, Bačka, Banat, juž. Madžarska) opustošenoj osmanskim invazijama, iako su oni potjecali iz drugih njemačkih krajeva.
