Švicarska

ilustracija
ŠVICARSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14

Švicarska (Schweiz/Suisse/Svizzera/Svizra; Švicarska konfederacija/njem. Schweizerische Eidgenossenschaft, franc. Confédération suisse, tal. Confederazione Svizzera, retoromanski Confederaziun svizra), država u srednjoj Europi, zauzima središnji dio velikog alpskog luka. Na sjeveru graniči s Njemačkom (duljina granice 334 km), na sjeverozapadu i jugozapadu s Francuskom (573 km), na jugu i jugoistoku s Italijom (740 km), a na istoku s Lihtenštajnom (41 km) i Austrijom (164 km); obuhvaća 41 285 km².

Prirodna obilježja

Švicarska je visokoplaninska zemlja, sastoji se od triju različitih prirodnogeografskih dijelova: Jure na sjeverozapadu, Švicarske visoravni (Mittelland) u središnjem dijelu i Alpa na jugu i jugoistoku. Oko 10% državnog teritorija zauzima vapnenačka Jura (Mont Tendre, 1679 m) s krškim oblicima reljefa, 30% Švicarska visoravan (500 do 1000 m; populacijska i gospodarska jezgra zemlje) između Bodenskoga jezera na sjeveroistoku i Ženevskoga na jugozapadu, građena od pješčenjaka i konglomerata koje pokrivaju ledenjački nanosi, a čak 60% Švicarske zahvaćaju Alpe. Dolinom Rhône, Gotthardskim masivom i dolinom Rajne odvojene su Bernske i Glarnske Alpe na sjeveru od Peninskih ili Valiških (najviši vrh u Švicarskoj Dufour, 4634 m), Lepontskih i Retijskih na jugu. U Peninskim i Bernskim Alpama nalaze se mnogobrojni ledenjaci; najveći je Aletsch (Aletschgletscher; 86 km², dugačak 23,6 km).

Klimatske razlike uvjetovane su reljefom. Na Švicarskoj visoravni klima je umjereno topla. Klima južnih alpskih dolina približava se sredozemnoj. Viši dijelovi Švicarske imaju izrazito planinsku klimu; u Davosu (1560 m) prosječna je siječanjska temperatura –7 °C, srpanjska 12,1 °C. Iznimno je blaga klima na obalama jezera; u Luganu, na istoimenu jezeru prosječna je siječanjska temperatura 3,3 °C, srpanjska 22,1 °C. Najveću godišnju količinu oborina (više od 2000 mm) imaju rubni dijelovi Alpa. Unutrašnji planinski dijelovi sa zatvorenim dolinama znatno su suši (do 600 mm u dolini gornje Rhône). Na sjevernoj strani Alpa i na Švicarskoj visoravni karakterističan je suh i topao vjetar fen, koji uzrokuje nagle promjene temperature. Granica stalnoga leda je između 2800 m (sjeverna strana Alpa) i 3300 m (južna strana).

Švicarska se smatra hidrografskim središtem Europe, u Gotthardskom masivu izviru velike rijeke zapadne Europe: Rajna, duga 1230 km (u Švicarskoj 375 km) i Rhône, 812 km (u Švicarskoj 290 km). Gusta riječna mreža pripada slijevu Sjevernoga, Sredozemnoga, Jadranskoga i Crnoga mora. Rajna odvodnjava oko 4/5 švicarskog teritorija. Veći su vodeni tokovi Aare (295 km; pritok Rajne), Ticino (pritok Pada) i Inn (pritok Dunava). Rijeke se ističu hidroenergetskim potencijalom, koji se u velikoj mjeri iskorištava. Mnoga jezera pretežno su ledenjačkoga podrijetla. Na sjeverozapadu Nešatelsko jezero (Lac de Neuchâtel), u srednjem dijelu Ciriško (Zürichsee), Firvaldštetsko (Vierwaldstättersee) i druga manja jezera. Lugansko jezero i Lago Maggiore dijele Švicarsku od Italije, Ženevsko jezero od Francuske, a Bodensko od Njemačke i Austrije. Prirodna vegetacija nižih područja uglavnom nije sačuvana; do 800 m prevladavaju poljodjelske kulture. Iznad 800 m raširena je bjelogorična šuma, koja visinom prelazi u crnogoričnu. Pojas crnogorice pruža se u središnjem dijelu Alpa do 2300 m, a visokogorske livade i pašnjaci do snježne granice (oko 3000 m).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2010. Švicarska ima 7 870 134 st., a prema službenim podatcima iz 2015. godine 8 327 126 st. ili 201,7 st./km². Oko 2/3 ukupnoga stanovništva naseljava područje Švicarske visoravni (300 do 800 st./km²); ondje se nalaze najveća gradska središta (Bern, Zürich, Lausanne, Luzern, Sankt Gallen) u kojima živi više od 30% stanovništva Švicarske. Gusto je naseljen i kraj uz Ženevsko jezero (kanton Genéve, 1718 st./km²) na jugozapadu, dok je alpsko područje naseljeno rjeđe (kanton Graubünden, 27,7 st./km²; kanton Valais, 64,2 st./km²). Većinu stanovništva čine Švicarci (75,3%, 2015), ostalo su stranci (2 048 667 st. ili 24,7%), od čega najviše Nijemci (4,3% ukupnoga stanovništva), Talijani (3,7%), Portugalci (3,2%), Francuzi (1,5%), Kosovljani (1,3%), Španjolci, Srbi, Turci i dr. (10,7%). Po vjeri su uglavnom rimokatolici (38,0%) i protestanti (26,1%), a ima i muslimana (5,1%), pravoslavaca (1,8%), židova (0,2%) i dr. (6,6%); nereligioznih je 22,2% (2013). Prosječni godišnji porast stanovništva iznosi 1,0% (2010–15) i u većoj je mjeri rezultat useljavanja stanovništva nego niskoga prirodnoga prirasta (0,22% ili 2,2‰, 2013). Natalitet od 10,2‰ (2013) niži je od svjetskoga prosjeka (19,5‰, 2013), kao i mortalitet od 8,0‰ (2013; svjetski prosjek 8,1‰), smrtnost dojenčadi među najnižima je u svijetu (3,6‰, 2013). Stanovništvo je po demografskome kriteriju staro; u dobi do 14 godina je 15,1%, od 15 do 64 godine 67,0%, a u dobi od 65 i više godina čak 17,9% stanovništva (2015). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 80,7 godina, a za žene 84,9 godina (2015). Ekonomski je aktivno 4 948 000 st. (2015), od čega je nezaposleno 4,2%. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 3,2% zaposlenih, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 22,0%, a u uslužnim djelatnostima 74,9% (2015). Od dvanaestak sveučilišta najstarija su u Baselu (osnovano 1460), Lausanni (1537), Ženevi (1559) i Bernu (1834), a najveće je u Zürichu; službeni su jezici njemački (i Schwyzerdütsch; kojim govori 2/3 stanovništva Švicarske ili 64,5%), zatim francuski (22,6% st.), talijanski (8,3% st.) i retoromanski (grižunski; 0,5% st., uglavnom u kantonu Graubünden). Nepismenih ima manje od 1% (2014). Glavni grad Bern ima 131 554 st. (Veliki Bern 406 900 st., 2015), a najveći Zürich 396 955 st. (Veliki Zürich 1 315 700 st.); ostali veći gradovi (2015): Ženeva (Genève, 198 072 st.; Velika Ženeva, 570 200 st.), Basel (169 916 st.), Lausanne (135 629 st.), Winterthur (108 268 st.), Luzern (81 295 st.), Sankt Gallen (75 538 st.), Lugano (63 583 st.), Biel (54 163 st.), Thun (43 500 st.), La Chaux-de-Fonds (38 957 st.), Fribourg (38 489 st.), Schaffhausen (35 948 st.), Chur (34 652 st.), Neuchâtel (33 712 st.); u gradovima živi 84,5% stanovništva (2014).

Gospodarstvo

God. 2011. Švicarska je ostvarila BDP u vrijednosti od 659,3 mlrd. USD, 83 383 USD po stanovniku, po čem je Švicarska među najbogatijim europskim zemljama. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 71,5%, industrije 27%, a poljoprivrede 1,5%. Razvijena je prehrambena i drvna industrija, proizvodnja strojeva, optičke opreme, satova, elektronički proizvoda i dr. Kao potpuno otvorena ekonomija, Švicarska ostvaruje punu zaposlenost (2011. stopa je nezaposlenosti iznosila oko 2,8%). Iako izvan Europske unije, Švicarska je nizom sporazuma s njom uskladila svoj gosp. sustav. Od prirodnih bogatstava Švicarska posjeduje hidroenergetske potencijale, šume i ležišta kamene soli; očuvani okoliš Alpa temelj je turističke ponude. Ugled švic. gospodarstva bio je nakratko narušen 2001. propašću zrakoplovne kompanije Swissair (osnovana 1931). U svjetskim razmjerima utjecajno je švicarsko bankarstvo (Zürich je među prva četiri financijska središta svijeta, uz New York, Tokyo i London). Početkom 2000-ih u Švicarskoj djeluje oko 400 domaćih i stranih financijskih poduzeća (najviše banaka). Švicarske glavne banke Union Bank of Switzerland AG i Crédit Suisse Group među vodećim su bankama u svijetu (2006. prihod Union Bank of Switzerland AG iznosio je oko 9,4 mlrd. USD). U svijetu je Švicarska također poznata po svojim satovima (Omega, Longines i dr.), prehrambena industriji (Nestlé), kemijskoj i farmaceutskoj industriji (Ciba-Geigy i Sandoz) i dr. Vrijednost je izvoza (2011) 322 mlrd. USD, a uvoza 317,5 mlrd. USD. Većinu izvoza čine kemikalije, strojevi, elektron. proizvodi, lijekovi, precizni instrumenti, satovi i dr. Uvozi uglavnom kemikalije, vozila, robu široke potrošnje, sirovine i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini, glavni su partneri zemlje EU-a (70%) i SAD (10%). Najviše kapitala iz Švicarske uloženo je u zemlje EU-a (23,2 mlrd. USD), SAD (16,8 mlrd. USD), tzv. off-shore financijska središta (12,9 mlrd. USD) te Srednju i Južnu Ameriku (12,8 mlrd. USD); u Aziji prednjači Singapur s približno 3,5 mlrd. USD. Švicarske kompanije u inozemstvu imaju oko 2,2 mil. zaposlenih; najviše ih je u zemljama EU-a (oko 926 100), Sjevernoj Americi (oko 350 700), Rusiji (oko 97 600), Kini (oko 93 000) i dr.

Promet

Prometna je infrastruktura iznimno razvijena. Švicarska ima najgušću željezničku mrežu u Europi; 5323 km elektrificiranih pruga (2015), od čega 3172 km u vlasništvu državnih željeznica. Više od 90% ukupnoga tranzitnoga teretnoga prometa prevozi se željeznicom. Ispod alpskih prijevoja prokopani su mnogobrojni željeznički tuneli; Simplon (19,8 km, izgrađen 1906), Vereina (19 km, 1999), Lötschberg (34,6 km, 2007), Gotthard (tzv. bazni tunel; 57,1 km, najduži u svijetu; otvoren za promet 2016) i dr. Uskotračne brdske željeznice (Jungfrau, Gornergrat, Pilatus, Rigi i dr.) služe pretežno u turističke svrhe. Ukupna dužina cesta iznosi 71 553 km, od čega je 1429 km autocesta (2015). Od 1941. Švicarska ima vlastitu trgovačku mornaricu s matičnom lukom u Baselu (promet 6,3 milijuna tona, 2015) na Rajni. U vanjskoj trgovini služi se stranim lukama, u prvome redu Rotterdamom (Nizozemska). Unutrašnja plovidba razvijena je na jezerima; ukupna duljina unutrašnjih vodenih putova iznosi 745 km. Zbog svojega geografskoga položaja Švicarska ima veliko značenje u međunarodnome zračnome prometu; glavne su luke Zürich (26,3 milijuna putnika, 2015), Ženeva i Basel.

Novac

Novčana je jedinica švicarski franak (Fr, CHF); 1 švicarski franak = 100 centima.

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na švicarskom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni nalazi svjedoče o ranoj nastanjenosti današnjega švicarskog teritorija. U II. st. pr. Kr. u zapadnom dijelu današnje Švicarske živjeli su kelt. Helveti koji su ratovali protiv Rimljana. Nakon pobjede J. Cezara kraj Bibrakta (Bibracte), potpali su pod rimsku vlast. Rim je 15. pr. Kr. podvrgnuo i Rete, drugo keltsko pleme u istočnom dijelu zemlje. Dok je područje pokorenih Reta ušlo u sastav provincije Recije (Raetia), područje Helveta bilo je pripojeno provinciji Galiji. U III. i IV. st. ist. dijelove današnje Švicarske zaposjeli su Alemani, a zapadni dio u drugoj polovici V. st. zauzeli su Burgundi. Od 536. Švicarska je uz prekide bila u sastavu Franačkoga Kraljevstva, a potom i Carstva. Nakon njegova raspada 843. dio Švicarske, istočno od Aare, došao je pod vlast Ludviga I. (II) Njemačkog, a zapadni su krajevi ušli u kraljevstvo Lotara I., pa oko 900. u Kraljevstvo Burgundiju. Jedinstvo područja uspostavljeno je ponovno u XI. st., kada je zapadni dio Švicarske bio priključen Svetomu Rimskomu Carstvu Njemačke Narodnosti, u ime kojega su upravljali protektori (vogti). U planinsko-šumskim krajevima održali su se tijekom srednjeg vijeka slobodni seljaci organizirani u samoupravnim zajednicama, a u nizinskim područjima između Alpa i Jure nastali su veliki feudalni posjedi. U XI–XIII. st. gotovo su cijelim teritorijem sjeverno od Ženevskoga jezera vladali grofovi (poslije vojvode) od Zähringena. U drugoj polovici XIII. st. dominirali su u jugozapadnom dijelu zemlje grofovi Savojski, koji su podvrgnuli svojoj vlasti područja Valaisa i Vauda, a na sjeveroistoku grofovi Habsburški. Velike posjede imali su i samostani St. Gallen, Muri, Fraumünster i dr. Kao gospodarsko središta razvili su se u to doba Ženeva, Zürich, Bern, Basel, Schaffhausen i dr., dobivši povlastice i sloboštine carskih gradova. Habsburgovci su u XIII. st. nastojali svojoj vlasti podvrgnuti kantone Uri, Schwyz i Unterwalden, koji su ne samo razdvajali njihove posjede već su i gospodarili planinskim prijevojima. Godine 1291. Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili su savez za obranu od zajedničkoga neprijatelja; taj je savez bio temelj Švicarske Konfederacije. Pokušaj njemačkog kralja i austrijskog vojvode Fridrika III. Lijepoga da silom podvrgne planinske kantone završio je bitkom kraj Morgartena 1315., u kojoj su švicarski pješaci porazili habsburške vitezove. Predstavnici triju kantona obnovili su zatim u Brunnenu svoj savez od 1291. Ta je pobjeda utjecala i na druge švicarske kantone pa su se savezu »triju prakantona« priključili 1332. Luzern, 1351. Zürich, 1352. Zug i Glarus, a 1353. i Bern. Na taj savez od osam kantona protegnulo se u drugoj polovici XIV. st. ime Švicarske (prema kantonu Schwyz), koje je prvotno, nakon pobjede kraj Morgartena, bilo primjenjivano samo na tri prakantona. Novi pokušaj habsburške intervencije doveo je 1386. do bitke kraj Sempacha i 1388. do bitke kraj Näfelsa. Tim je pobjedama moć Habsburgovaca unutar granica konfederacije bila zauvijek slomljena i oni su priznali konfederaciju mirovnim ugovorima 1389. i 1394., a 1474. i formalno su se odrekli svojih feudalnih prava. Uspjesi u borbama s Habsburgovcima i burgundskim knezom Karlom Smjelim, koji je bio teško poražen u bitkama kraj Grandsona i Murtena (1476), pokazali su neospornu nadmoć švicarskog pješaštva (sastavljenog od slobodnih seljaka i građana) nad feudalnom vojskama. To je ponukalo europske vladare da angažiraju Švicarce u svoje najamničke vojske, pa je ta najamna vojna služba postala za neke kantone priličan izvor prihoda (do Napoleonskih ratova, oko 1 mil. Švicaraca poginulo je u stranim vojskama). Nakon pobjeda kraj Sempacha konfederacija se pristupanjem Fribourga i Solothurna 1481. povećala na deset kantona. Pošto je njemački kralj i rimsko-njemački car Maksimilijan I. Habsburški u želji da se nametne Švicarcima pretrpio poraz, mirom u Baselu (1499) Švicarska Konfederacija odcijepila se od Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti i stekla punu neovisnost. Godine 1501. konfederaciji su pristupili Basel i Schaffhausen, a 1513. i Appenzell pa je tako (sastavljena od 13 kantona) dočekala Francusku revoluciju. S obzirom na to da su kantoni ulaskom u konfederaciju zadržali dotadašnje ustrojstvo, tu su političku zajednicu činili gradovi-republike (Zürich, Bern, Luzern, Basel, Freiburg im Üechtland, Solothurn, Schaffhausen) i »demokratski« kantoni (Uri, Schwyz, Unterwalden, Zug, Glarus, Appenzell). Osim punopravnih članova konfederacije postojali su i kantoni sa savezničkim pravima: Sankt Gallen na istoku, Graubünden na jugoistoku, Ženeva, Neuchâtel na zapadu, Valais na jugu i neka druga područja. Premda su svi kantoni sa savezničkim pravima uživali autonomiju, njihovi predstavnici nisu imali pravo sudjelovanja na skupštinama izaslanika kantona na kojima su se zajednički rješavali poslovi konfederacije. Moć i utjecaj konfederacije u XVI. st. znatno su porasli i njezina se vlast protezala i na tzv. »podanička područja« – Aargau i Thurgau na sjeveru, dijelove Ticina na jugu, Vaud na jugozapadu i dr. U prvoj polovici XVI. st. između članova konfederacije, pa i unutar samih kantona, izbijali su (katkada i oružani) sukobi zbog trgovačko-gospodarskog suparništva, zatim zbog suprotnosti među patricijskim veleposjednicima, trg. građanstvom i obrtničkim cehovima u gradovima, te između grada i sela, koje se opiralo gradskoj eksploataciji. Osim toga unutrašnju napetost pojačavalo je slanje najamnika iz pojedinih kantona tuđim državama (što je, postavši pravim obrtom, donosilo golemu dobit uskomu krugu vladajućih), a i jezična podvojenost na njemačku i francusku skupinu. U takvim je prilikama U. Zwingli u Zürichu pokrenuo reformaciju. Proglasivši se neovisnim od Rimske crkve, Zürich je (1523) počeo provoditi sekularizaciju samostanskih posjeda, a 1525. ukinuo katoličko bogoslužje. Zwinglijeve riječi o pučkoj upravi crkvenim poslovima i posjedima potaknule su seljaštvo, koje je zatražilo ukinuće kmetstva te stalo prisvajati crkvenu zemlju i postignulo znatne ustupke, a Zwinglijev zahtjev da se ukine najamništvo produbio je jaz između područja u kojima je pobijedila reformacija (Zürich, Bern, Basel, St. Gallen, Glarus) i kantona koji su ostali uz katolicizam (Luzern, Freibourg, Solothurn, Zug i tri prakantona). U nekim kantonima (Appenzell) došlo je čak do rascjepa na protestantski i katolički dio. Vjerski sukobi i težnja protestanata za sjedinjenjem Švicarske pod vodstvom Züricha doveli su konačno do rata. Bolje organizirani, katolički su kantoni izvojevali pobjedu u bitki kraj Kappela 1531., u kojoj je poginuo i sam Zwingli. Savez protestantskih kantona zatim se raspao, Zürich je izgubio vodeći položaj u konfederaciji, a Zwinglijevo naučavanje u katoličkim je kantonima bilo zabranjeno. Središte reformacijske djelatnosti postala je Ženeva, u koju je protestantizam prenesen iz Francuske, i u kojoj je od 1536. živu djelatnost razvio J. Calvin. Sporazumom kalvinista i zwinglijevaca 1566 (Confessio Helvetica) protestantizam je osigurao opstanak u kantonima u kojima je bio prihvaćen prije vojnog poraza, ali je ostao u manjini u cijeloj Švicarskoj. Za Tridesetogodišnjega rata (1618–48) Švicarci su iznajmljivali najamnike i prodavali robu jednoj i drugoj sukobljenoj strani; prednosti neutralnosti bile su očite, pa su, unatoč vjerskoj podvojenosti, predstavnici 13 kantona 1647. u Wilu sklopili sporazum o vojnim mjerama za osiguranje svojih granica. Odredbama Westfalskoga mira 1648. neovisnost Švicarske prvi je put dobila međunarodnu sankciju. Vjerska nesnošljivost dala je 1655. povoda novomu sukobu između Züricha i Schwyza; rat koji je izbio između katoičkih kantona te Züricha i Berna završio je pobjedom katolika kraj Villmergena 1656. Utjecaj Züricha i Berna ponovno je porastao tek poč. XVIII. st. pošto su kraj Villmergena 1712. pobijedili protestanti. Tijekom XVIII. st. gotovo su neprekidno trajali unutrašnji sukobi između puka i patricijskih magistrata te između seljaka i gradskih oligarhijâ (ustanak u Ženevi 1707; ustanak u Zürichu 1713; ustanak u Bernu 1749; ustanak u Freibourgu 1781; bune u Ženevi 1781–82). U doba Francuske revolucije i ratova protufranc. koalicije Švicarci su pokušali održati neutralnost, međutim, nakon poraza Habsburške Monarhije kraj Campoformija (1797), Francuska je izgovarajući se pozivom nekolicine simpatizera Revolucije osvojila Švicarsku (1798) i proglasila Helvetsku Republiku. Tada je Švicarska prvi put dobila središnju vladu, a ustav »jedinstvene i nedjeljive Helvetske Republike« bio je rađen po uzoru na franc. ustav. Broj kantona bio je povećan s 13 na 23, a preustrojem su dokinute njihove povijesne posebnosti čime su bili svedeni tek na upravne okruge; zakonodavnu vlast imao je dvodomni parlament (Veliko vijeće i Senat), a izvršnu Direktorij od pet članova. Staleške su razlike i povlastice bile ukinute; proglašena je sloboda vjeroispovijesti, trgovine, obrta i tiska. Helvetska Republika postala je 1799. poprištem vojnih operacija. Habsburško-ruska vojska pod zapovjedništvom A. V. Suvorova sukobila se s Francuzima, koji su nakon poraza kraj Züricha bili prisiljeni na povlačenje. Padom Direktorija u Parizu pao je i Direktorij u Švicarskoj, a 1801. u Malmaisonu bio je prihvaćen novi ustav. Obnovljeni su stari kantoni, a na čelo države došao je Aloys Reding. Zbog sukoba federalista (pristaša kantonalne autonomije) i unitarista (pristaša centralizirane republike) došlo je 1803. do novoga kompromisa (Acte de Médiation), prema kojemu je Švicarska bila podijeljena na 19 kantona (13 »starih«, 5 »novih« i Graubünden), a Ženeva i Valais ostali su pod Francuskom. Nakon poraza Napoleona I. Bonapartea kraj Leipziga (1813) federalna skupština proglasila je švicarsku neutralnost, Acte de Médiation bio je ukinut, a sklopljen je novi Federalni sporazum, kojim su ovlasti središnje vlasti bile smanjene. Bečki kongres potvrdio je neutralnost Švicarske Konfederacije; Habsburška Monarhija anektirala je dio Graubündena; Ženeva, Neunburg i Wallis sjedinjeni su s Konfederacijom, Neuchâtel je postao zasebnim kantonom, a Mulhouse je potpao pod Francusku. Po novom ustavu zemlja se sastojala od 22 autonomna kantona; gotovo jedina federalna ustanova bila je vojska; pravo glasa bilo je ograničeno, vojno-najamnička služba u stranim zemljama opet je bila omogućena. Pod pritiskom Svete alijanse Švicarska je morala ograničiti primanje političkih izbjeglica i slobodu tiska (1823). Nakon Srpanjske revolucije u Francuskoj (1830) 11 većih kantona (među njima Zürich, Luzern, Bern) uveli su liberalnije zakonodavstvo, što je izazvalo reakciju konzervativaca. Liberalni kantoni (Zürich, Bern, Luzern, Solothurn, Sankt Gallen, Aargau, Thurgau) udružili su se 1832. u Savez sedmorice (Siebener Concordat), a konzervativci su se okupili u Sarnenskom savezu (Basel-grad, Uri, Schwyz, Unterwalden i Neuchâtel). Godine 1841. dragovoljci iz protestantskih kantona organizirali su oružane grupe (corps francs) i upali na katolički orijentirani luzernski teritorij, nakon čega se sedam katoličkih kantona (Uri, Schwyz, Unterwalden, Luzern, Zug, Fribourg i Valais) udružilo u tzv. Sonderbund (1845). Godine 1847. izbio je rat, u kojem su federalne snage pod zapovjedništvom ženevskoga generala Guillaume-Henrija Dufoura porazile postrojbe katoličkog kantonâ. Novi ustav iz 1848. bio je izrađen po uzoru na ustav SAD-a. Njime je ojačan autoritet središnje vlasti, osobito na gospodarskom i vanjskopolitičkom području. Izvršnu vlast dobilo je Savezno vijeće (Bundesrat), a zakonodavnu dvodomni parlament koji se sastojao od Nacionalnoga vijeća (Nationalrat), koje je predstavljalo zemlju kao cjelinu, i Državnoga vijeća (Ständerat), u koji su ulazila po dva predstavnika iz svakoga kantona. Zajamčene su demokr. slobode (tiska, vjeroispovijesti, udruživanja itd.), a glavni grad Švicarske postao je Bern. Zajedno sa švicarskom neutralnošću učvrstilo se polovicom XIX. st. i načelo prava azila za političke emigrante, pa u Švicarskoj utočište nalaze revolucionari iz mnogih zemalja. Ovlasti središnje vlasti bile su proširene ponovno novim ustavom 1874., kada su uvedena načela referenduma i narodne inicijative. Od sredine XIX. st. trajalo je sustavno potiskivanje Katoličke crkve i njezinih institucija (zabrana isusovačkog reda, zabrana podizanja novih samostana, državni nadzor rada Crkve predviđen je ustavom 1874., prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom, 1873–1920). Zakonodavno reguliranje socijalne politike započelo je 1877 (ograničenje trajanja radnoga dana na 11 sati), nastavilo se 1890 (uvedena je obveza osiguranja za slučaj nesreće), a pred I. svjetski rat bio je donesen samo zakon o djelomično obveznom osiguranju za slučaj nesreće na radu. Tijekom XIX. st. u Švicarskoj su osnovane mnoge međunarodne institucije (Međunarodna poštanska unija, 1878; Savez za zaštitu autorskih prava, 1888; Međunarodni Crveni križ, itd.). Ondje se održavaju i mnogobrojne međunar. konferencije. Za I. svj. rata neutralnost Švicarske nije bila ugrožena. Revolucionarni događaji u Rusiji 1917. potaknuli su štrajkove i prosvjede u Zürichu. Oni u studenom 1918. prerasli su u generalni štrajk, u kojem je sudjelovalo nekoliko stotina tisuća radnika širom zemlje. Zahtjevima radnika (48-satni radni tjedan, starosne mirovine, zdravstv. osiguranje, pravo glasa za žene i dr.) švicarska je vlada morala djelomično udovoljiti uvođenjem proporcionalnoga predstavništva pri izborima u Nacionalno vijeće, 48-satnoga radnog tjedna i dr. Švicarska je 1920. stupila u Ligu naroda (za sjedište koje je izabrana Ženeva), zadržavši i dalje položaj neutralne zemlje. Godine 1938. priznat je retoromanski jezik (jugoist. Švicarska) kao četvrti nac. jezik Konfederacije. Švicarska je i za II. svjetskog rata uspjela sačuvati neutralnost održavajući gospodarske veze s objema stranama. No od 1943. pa do kraja rata sve je teže rješavala problem mnogobrojnih izbjeglica iz zaraćenih zemalja, kao i problem nedovoljne proizvodnje hrane za prehranu stanovništva.

Nakon II. svjetskog rata održana je državna neutralnost i stabilnost, uz demokratske smjene koalicijske vlasti. God. 1960. Švicarska je bila među osnivačima Europskog udruženja za slobodnu trgovinu. Suradnju s NATO-om ostvaruje od prosinca 1996., kroz program Partnerstvo za mir. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih postignuto je više sporazuma o suradnji s Europskom unijom. Nakon referenduma Švicarska je 10. IX. 2002. postala članica UN-a. Nakon izbora 2003., 2007., i 2011. politički vodeće ostale su konzervativna Švicarska narodna stranka i Socijaldemokratska stranka Švicarske (→ političke stranke, švicarska).

Politički sustav

Prema Ustavu od 1. I. 2000 (novelirani Ustav iz 1874), Švicarska je konfederalna država, republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Poglavar države predsjednik je konfederacije, kojega između članova vlade imenuje parlament na razdoblje od godine dana; tijekom obnašanja dužnosti nalazi se i na čelu izvršne vlasti. Najvišu izvršnu vlast ima Savezno vijeće (njem. Bundesrat, franc. Conseil fédéral, tal. Consiglio federale) sa 7 članova, koji uz predstavljanje političkih preferencija birača moraju što je moguće vjernije oslikavati i regionalnu te jezičnu raznolikost države. Članove Saveznoga vijeća imenuje parlament. Savezno vijeće ima pravo podnošenja zakonodavnih prijedloga parlamentu, donošenja podzakonskih akata, predlaganja proračuna, predstavljanja države u inozemstvu i potpisivanja međunarodnih ugovora te uređenja odnosa između konfederacije i kantona, a sve odluke vijeće donosi kao kolektivno tijelo. Najvišu zakonodavnu vlast (koja je ujedno i najviša vlast u konfederaciji) ima dvodomna Savezna skupština (njem. Bundesversammlung, franc. Assemblée fédérale, tal. Assemblea federale), koja se sastoji od Nacionalnoga vijeća (njem. Nationalrat, franc. Conseil national, tal. Consiglio nazionale) i Državnoga vijeća (njem. Ständerat, franc. Conseil des États, tal. Consiglio degli Stati). Nacionalno vijeće ima 200 zastupnika biranih na općim i tajnim izborima u kojima kantoni čine izborne jedinice gdje se zastupnici biraju proporcionalno veličini pojedinoga kantona. Državno vijeće ima 46 članova biranih na izravnim izborima prema pravilima koja donose pojedini kantoni. Po dva člana Državnoga vijeća biraju birači 20 kantona, a po jednoga birači 6 polukantona. Članovi Nacionalnog i Državnoga vijeća biraju se na mandat od 4 godine. Oba doma parlamenta imaju jednake ovlasti, a rasprave o zakonskim prijedlozima provode na odvojenim zasjedanjima. Da bi se neki zakonski prijedlog prihvatio, potrebna je podrška većine zastupnika u oba doma. Ako se raspravlja o održavanju novih izbora, odlukama o pomilovanju ili rješenju nesuglasica između najviših tijela savezne vlasti, oba doma sudjeluju na zajedničkoj plenarnoj sjednici Savezne skupštine, pod predsjedanjem predsjednika Nacionalnoga vijeća. Izborno je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 god. života. U manjem je broju kantona glasovanje obvezno. Najvišu sudbenu vlast u državi ima Savezni vrhovni sud, suce kojega imenuje Savezna skupština na mandat od 6 godina. Administrativno se Švicarska dijeli na 20 kantona i 6 polukantona (koji su nastali podjelom triju kantona). Nacionalni blagdan: Utemeljenje Švicarske Konfederacije, 1. kolovoza (1291).

Hrvatsko iseljeništvo

Prvi Hrvat koji se poimence spominje u Švicarskoj dominikanac je I. Stojković. Nakon njega u Švicarskoj su privremeno ili trajno boravili mnogi značajni Hrvati, no skupni dolasci započeli su tek nakon II. svjetskog rata; prvih 20 obitelji stiglo je 1953. iz izbjegličkoga logora u Trstu. Broj Hrvata u Švicarskoj povećavao se od početka 1960-ih, a osobito između 1965. i 1971., kada su počeli pristizati »privremeni« ekonomski migranti. Procjenjuje se da je potkraj XX. st. u Švicarskoj živjelo oko 100 000 Hrvata na različitim stupnjevima integriranosti u tamošnje društvo. Među prvim ekonomskim migrantima prevladavali su oni s nižom naobrazbom, no stasanjem 2. i 3. naraštaja obrazovna struktura i društveni status doseljenika bitno su se popravili. Početak društvenih okupljanja vezan je uz djelovanje Katoličke crkve, koje se intenziviralo otkako je 1961. L. Kordić bio imenovan misionarom i ravnateljem hrvatske pastve u Švicarskoj. Prva Hrvatska katolička misija osnovana je u Zürichu 1967., a do 2008. utemeljeno ih je 12; njihovo glasilo MOVIS izlazi od 1969. Prva udruga izvan misija osnovana je u Zürichu 1960. pod nazivom Hrvatsko društvo u Švicarskoj. U Zürichu je 1969. pokrenut i nogometni klub »Croatia«, a 1971. utemeljeno je Društvo prijatelja Matice hrvatske, koje je 1972. bilo preimenovano u Hrvatsku kulturnu zajednicu, s glasilom Društvene obavijesti. Do kraja XX. st. utemeljeno je nekoliko desetaka udruga različitoga područja djelovanja, a većina ih je od 1993. povezana u Hrvatski svjetski kongres u Švicarskoj.

Švicarska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60083>.