Tartini [~ti:'ni], Giuseppe, talijanski skladatelj, violinist, pedagog i teoretičar (Piran, danas Slovenija, 8. IV. 1691 – Padova, 26. II. 1770). Tijekom obrazovanja za svećenika u Piranu i Kopru dobio je i osnovnu glazbenu poduku. Studirao je pravo u Padovi, napustio svećeništvo i posvetio se učenju violine i glazbene teorije. Od 1721. zaposlio se kao prvi violinist u orkestru padovanske bazilike sv. Antuna; uz to je svirao i u operi i na raznim glazbenim akademijama te gostovao u obližnjim gradovima, osobito Veneciji. Tri je godine djelovao u Pragu na dvoru obitelji Kinsky, no loša ga je klima potaknula na konačan povratak u Padovu, gdje je temeljem svojega međunarodnoga ugleda 1727–28. pokrenuo školu. S godinama je manje svirao, a više se posvetio pedagoškom i teorijskom radu. Skladateljski mu se opus sastoji gotovo isključivo od koncerata za solo violinu uz pratnju gudača (oko 135) i sonata za violinu (oko 135, među kojima se najčešće izvodi ona nazvana Đavolji triler). Tartinijev pedagoški rad uglavnom se temeljio na tehnici desne ruke i gudala (koje je i produljio), o čem je napisao raspravu. Pod utjecajem ekspresije ljudskoga pjeva težio je i u instrumentalnoj glazbi izražajnosti interpretacije i ukrašavanju melodijske linije, posebice u polaganim stavcima. Među teorijskim djelima ističu se ona posvećena harmoniji i akustici, osobito alikvotnim tonovima, baroknoj teoriji o afektima i sl. (Traktat o glazbi na temelju prave znanosti o harmoniji – Trattato di musica secondo la vera scienza dell’armonia, 1754; O principima glazbene harmonije sadržanima u harmonijskom rodu – De’ principi dell’armonia musicale contenuta nel diatonico genere, 1767., i dr.).
