tema (grč. ϑέμα: tvrdnja, stavak, ono što je postavljeno).
1. Predmet, osnovna misao usmenog izlaganja (razgovora, govora, predavanja), pisanoga teksta (npr. članka, znanstvenog rada, školske zadaće) ili istraživanja; predmet nekoga znanstvenog, književnoga, kazališnog, likovnog, glazbenog, filmskog djela ili televizijske emisije; predmet, sadržaj što ga obrađuje neki autor.
2. Pojam koji je u XX. stoljeću uveden u francusku i englesku književnu teoriju, a označuje sadržaj, predmet, misao, intenciju, tezu, okvir, sliku ili viziju. Dok se u francuskoj teoriji tema preklapa s pojmovima mita i motiva, N. Frye je pojam izjednačio sa strukturom, odnosno središnjim obrascem književnog djela. Za razliku od starijih kritičara, koji su temu odvajali od formalnih aspekata djela, noviji kritičari čine upravo suprotno. Zbog toga se 1980-ih govorilo o »strukturnom aspektu« djela (Shlomith Rimmon-Kenan) i o »strukturnoj tematici« (Lubomír Doležel). Suvremena teorija zazire od uporabe pojma tema zbog toga što, svodeći ju na pukoga prijenosnika poruke, dokida složenost i specifičnost teksta. Prema E. Levinasu to znači da identifikacijskim imenovanjem dolazi do zatvaranja značenjskoga horizonta i potiskivanja (nesvodljive) dimenzije kazivanja u kazanome. To jeziku omogućuje osjetilnu spoznatljivost, ali jezik se (zbog nedohvatljivosti kazivanja) u tome ne dokida. Unatoč tomu, tematizacija se, kao što primjećuju R. Scholes i James Phelan, nameće kao jedan od najraširenijih kritičkih pristupa pripovijedanju zbog toga što, težeći jasnoći, čistoći i razlučivanju, osigurava kontrolu nad književnim predloškom.
