struka(e):

tinjci ili liskuni, slojeviti silikati (filosilikati). Kristalna struktura sastoji im se od troslojnih paketa. Gornji i donji sloj pojedinoga paketa izgrađen je od tetraedara, a međusloj sadrži oktaedre M(O,OH)6. U sredini oktaedara nalaze se kationi (M) magnezija, željeza ili aluminija, kisikovi su ioni na vrhovima tetraedara, a OH ioni u međuprostorima. Između paketa su kationi natrija, kalija ili kalcija, sa ili bez molekula vode. Simetrija im je monoklinska s pseudoheksagonskim habitusom. Tinjci su bezbojni, žuti, zeleni, smeđi ili crni, mekani, savršeno se kalaju duž plohe (001), listići mogu biti elastično savitljivi ili kruti, što ovisi o jakosti veze između slojeva. Vrlo su rašireni u prirodi u genetski različitim stijenama: kao eruptivi, pegmatiti, metamorfiti, klastični sedimenti. Važniji su članovi grupe: biotit, K(Fe,Mg)3[Si3AlO10](OH,F)2, najvažniji tinjac, crne je boje; njegov je varijetet lepidomelan, u magmatskoj i metamorfnoj sredini s ulogom petrogenoga minerala, koji ne sadrži magnezij, nije dielektrik; muskovit, KAl2[Si3AlO10](OH,F)2, svijetlih je boja, u tankim listićima, proziran, pojavljuje se u magmatitima i škriljevcima; flogopit, KMg3[Si3AlO10](OH,F)2, smeđe boje, kontaktno metamorfan (skarn); lepidolit (litijski tinjac), KLi1,5Al1,5[Si3AlO10](OH,F)2, u kojem litijev ion zauzima oktaedrijske položaje; crvenkaste je boje, nađen je u pegmatitima obogaćenima rijetkim zemljama i u grajzenima; cinvaldit (litijski tinjac), K(Li,Fe,Al)3(AlSi3O10)(OH,F)2, blijedoljubičaste do žućkaste boje, nađen je u grajzenima i pegmatitima; paragonit, monoklinski tinjac, NaAl2[Si3AlO10](OH)2, bezbojan do blijedožut, mekan, sastojak škriljevaca, filita i gnajseva. (→ hidrotinjci)

Citiranje:

tinjci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/tinjci>.