tireoiditis (tireoid[eja] + -itis), upala štitnjače. Rijetko nastaje djelovanjem živih uzročnika (virusi, bakterije, gljivice, paraziti), a najčešće je posljedica poremećaja autoimunoga sustava (fokalni tireoiditis, Hashimotov tireoiditis, bezbolni tireoiditis) ili primjene lijekova (amiodaron), odn. radioaktivnoga joda (radijacijski tireoiditis). Razlikuju se akutni, subakutni i kronični tireoiditis. Akutni tireoiditis posljedica je gnojne infekcije štitnjače. Simptomi su opća slabost, bol u štitnjači koja se širi u vrat, donju čeljust i uši, smetnje gutanja, povišena temperatura i povećanje limfnih čvorova. Liječi se analgeticima i antibioticima, a u slučaju nastanka apscesa kirurški. Subakutni tireoiditis posljedica je virusne infekcije. Nekoliko tjedana nakon preboljele infekcije gornjih dišnih putova štitnjača je otečena, izrazito osjetljiva na dodir; bol se širi u donju čeljust i uši, a mogu se pojaviti i simptomi tireotoksikoze (→ hipertireoza) ili hipotireoze. Bolest se liječi aspirinom ili nesteroidnim protuupalnim lijekovima, a teži oblici glukokortikoidima. Beta-adrenergični blokatori ublažuju simptome tireotoksikoze, a pri postojanoj hipotireozi pomaže nadomjesno liječenje tiroksinom. Nakon nekoliko mjeseci obično dolazi do potpunog oporavka, ali je moguća i trajna hipotireoza u bolesnika koji imaju i autoimunu bolest štitnjače. Najčešći kronični tireoiditis autoimuni je Hashimotov tireoiditis. U štitnjači postoji jako gomilanje limfocita, umjerena fibroza, te atrofija žlijezde. U početku bolesti žlijezda je povećana, tvrdoelastična, u završnoj fazi bolesti atrofična. Bolesnici najčešće pate od hipotireoze, pa ih treba redovito kontrolirati kako bi se pravodobno započelo s nadomjesnim liječenjem tiroksinom.
