tjedan (sedmica), razdoblje od 7 dana koji se periodično ponavljaju; naziv tjedan (slovenski teden, ukrajinski tyžden’, češki týden, poljski tydzień), nastao je od praslavenskoga *tědьnъ, u značenju »taj dan« (koji se vraća nakon sedmice). Tjedan od 7 dana uveden je u II. tisućljeću pr. Kr. u zapadnoj Aziji. U Babilonaca se oslanjao na mjesečeve mijene. Sedmi, četrnaesti, dvadeset prvi i dvadeset osmi dan u mjesecu bili su posvećeni molitvi i smatralo ih se nepovoljnima za ishod poslova. U Židova su tjedni tekli kontinuirano bez obzira na mjesece (bez interkalarnih dana kao u Babilonaca). Broj 7 ima vjersko značenje; sedmodnevni tjedan povezan je s biblijskom pričom o stvaranju svijeta, a sedmi dan počinka (hebrejski šabbat) poštovao se vrlo strogo. U starom se Egiptu vrijeme računalo na dekade (godina je bila razdijeljena na 36 dekada s imenima 36 zvijezda); po dekadama su računali i Grci. Rimljani su imali tjedan od 8 dana prema nundinama, sajmovima koji su se održavali svaki deveti dan. U Rimskom Carstvu sedmodnevni je tjedan općenito uveden tek pod kršćanskim utjecajem (kršćanstvo je primilo židovski tjedan, zamjenjujući subotu kao dan odmora nedjeljom) i propisan zakonom 321. godine. Sedmodnevni tjedan po uzoru na židovsko-kršćansku tradiciju preuzeo je i islam (petak je dan odmora). Pod utjecajem islama tjedan se potom uobičajio u sjevernoj Africi i velikom dijelu Azije sve do Indonezije. Južnoafrički narodi računali su različita vremenska razdoblja (tjedne od 3, 4, 5, 6, 8 dana) u vezi s tržnim danom koji se ponavljao i slavio; u Kongu npr. tjedan i tržni dan imaju isto ime. Tjedan od 5 dana poznavali su nekada Skandinavci, Azteci, prastanovnici Indonezije, a tjedan od 9 dana Indijci i Kelti. Francuski revolucionarni kalendar nakratko je umjesto sedmica uveo dekade.
U I. tisućljeću pr. Kr. u Babilonu dani u tjednu imali su imena 7 nebeskih tijela koja su se smatrala božanstvima; u helenističkom se razdoblju takvo imenovanje dana polako proširilo po helenističkim državama, a potom i po Rimskom Carstvu. Rimljani su babilonske i egipatske nazive zamijenili latinskima: dies Solis, Lunae, Martis, Mercurii, Jovis, Veneris, Saturni (dan Sunca, Mjeseca, Marsa, Merkura, Jupitera, Venere, Saturna), a ta su imena poslije preuzeli mnogi europski jezici. Došavši u dodir s Rimljanima, Germani su od njih preuzeli većinu naziva dana, ali su imena rimskih bogova zamijenili imenima svojih božanstava. Židovi su sve dane nazivali prema suboti (prvi, drugi, treći dan nakon subote), što je preuzeo kršćanski crkveni kalendar, po kojem je ponedjeljak feria secunda, utorak feria tertia itd. (nazivi su se sačuvali u portugalskome). Ostatci crkvenog računanja vide se u nazivu za srijedu u nekim jezicima (njemački Mittwoch), koja je po tom računanju četvrti, srednji dan u tjednu; slavenski nazivi utorak (od staroslavenskog vъtoryj: drugi), četvrtak i petak upućuju na računanje koje uzima ponedjeljak za prvi dan tjedna. Preko kršćanstva preuzet je u većinu europskih jezika hebrejski naziv za subotu, a dan odmora ima posebno ime (hrvatski nedjelja, poljski niedziela, češki neděle, ruski вocкpeceньe).
Izraz nedjelja kao sinonim izrazu tjedan daje cijelomu sedmodnevnom razdoblju naziv po prvome danu. Izraz sedmica nastao je prema novolatinskom septimana (grčki ἑβδoμάς), koji su preuzeli romanski jezici (talijanski settimana, francuski semaine, španjolski i portugalski semana). Veliki tjedan je u kršćanstvu naziv za tjedan koji prethodi Uskrsu. (→ ponedjeljak; utorak; srijeda; četvrtak; petak; subota; nedjelja)
