tjelesni odgoj, dio općeg odgojno-obrazovnog procesa u kojem se tjelesnim vježbanjem sustavno utječe na konstituciju odgajanika; primjena smišljenih tjelesnih vježbi radi unaprjeđivanja motoričkih znanja, navika i sposobnosti. Tjelesni odgoj podiže radnu sposobnost, pruža razonodu i aktivni odmor te izgrađuje moralne i estetske vrijednosti. Provodi se u najranijoj dobi kroz dječju igru u obitelji i ustanovama ranoga razvoja, u školskoj dobi kroz posebnu nastavu, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, a poslije putem individualne tjelesne rekreacije u športskim društvima, klubovima i udrugama za provođenje slobodnoga vremena. U starom vijeku sustavni se tjelesni odgoj provodio u posebnim institucijama pod vodstvom stručnih učitelja. U odgoju srednjovjekovnih vitezova tjelesni odgoj imao je iznimnu važnost. U djelima renesansnih pisaca, Hieronimusa Mercurialisa i F. Rabelaisa, ističe se značaj tjelesnog odgoja za izgradnju cjelovite ličnosti. J. A. Komenský predvidio je tjelesni odgoj kao samostalan predmet u školi. U građanskom društvu sustavno su ga provodili filantropi u Njemačkoj od kraja XVIII. st. Na temelju iskustava filantropizma u Europi su tijekom XIX. st. nastali gimnastički sustavi u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj i Češkoj. Sredinom toga stoljeća tjelesni odgoj uvodio se u škole kao obvezan predmet, a otvarale su se i visokoškolske ustanove za školovanje nastavnika. Prvi nastavnik tjelovježbe u Hrvatskoj bio je Bečanin F. Singer, koji je u zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji 1859. uredio prvu vježbaonicu. Veliki poticaj razvoju tjelesnog odgoja bilo je osnivanje Hrvatskoga sokola 1874. i otvaranje sokolane 1883. Tjelesni odgoj bio je obvezan u hrvatskim osnovnim školama od 1874., a u srednjim školama od 1908. Visoka škola za fizičku kulturu otvorena je 1959., a 1967. primljena je u sastav Sveučilišta u Zagrebu. Škola 1973. mijenja naziv u Fakultet za fizičku kulturu, koji od 2001. djeluje pod današnjim nazivom Kineziološki fakultet.
