tlo

ilustracija
TLO kao otvoreni sustav evoluira tijekom vremena
ilustracija1ilustracija2

tlo, rastresiti površinski sloj Zemljine kore, samostalna prirodna tvorevina i istodobno proizvodno sredstvo za biljnu proizvodnju. Činitelji tvorbe tala pod djelovanjem kojih ona nastaju i razvijaju se jesu: matični supstrat (litosfera), živi organizmi, klima, reljef, hidrološki uvjeti, čovjekova djelatnost i vrijeme. Na području istih pedogenetskih činitelja razvijaju se ista ili vrlo slična tla. Tlo je četverofazni (čvrsta faza + otopina + zrak + živi organizmi) strukturirani sustav. Čvrsta mineralna faza čini 30 do 60% sadržaja tla. U čvrstoj fazi ističu se čestice pijeska, sitnoga pijeska, praha, gline i koloidne čestice. Ti su mehan. elementi najčešće međusobno povezani u veće ili manje nakupine: strukturne agregate. Mrvičasta struktura tla (nakupine veličine 2 do 10 mm) ekološki je i biljno-proizvodno najpoželjnija. Prostori između strukturnih agregata tla nazivaju se šupljikama ili porama tla. Glede veličine i funkcije razlikuju se kapilarne pore za vodu i nekapilarne pore za zrak; iz potonjih se korijenski sustav biljaka opskrbljuje kisikom. Količine vode i zraka u tlu mijenjaju se ovisno o količini oborina, dotjecanju vode sa strane i evaporaciji/transpiraciji. Odnosi vode i zraka u tlu snažno utječu na fizikalno-kemijske i kemijsko-biol. procese u tlu. Tekuća faza tla sastoji se ugl. od vode u kojoj su koloidno dispergirane različite anorganske i org. tvari. U tekućoj fazi tla za biljnu je proizvodnju vrlo značajna koncentracija biogenih elemenata (N, P, K, Ca, Mg i dr.), stimulativnih i toksičnih iona te koncentracija vodikovih iona (pH-vrijednost tla).

Ovisno o prirodnim i kult. uvjetima, tla sadrže od 2 do 10% mrtve org. tvari (humus). To je vrlo dinamična komponenta tla i u stalnim je transformacijama ovisno o hidro-termičkim uvjetima, mikroorganizmima u tlu i čovjekovu utjecaju. Količina i kakvoća humusa vrlo su važni činitelji i pokazatelji proizvodne snage tla. Veći udjel huminskih kiselina, u odnosu na fulvo-kiseline, u sastavu humusa odaje bolju kakvoću humusa i ekološki povoljnije stanje tla. Organizme tla čine mnogobrojne i raznolike vrste, a najvažniji su biol. činitelji tvorbe tla: virusi, bakterije, → aktinomiceti, gljive, alge, više biljke (podzemni korijen), kišne gliste i kukci. Razvojem tehnologije, i čovjek sve snažnije utječe na stanje tla njegovim globalnim onečišćenjem te snažnom primjenom strojeva i kem. sredstava u poljodjelstvu. Stoga tlo od sredstva rada ponekad postaje proizvod ljudskoga rada. Razlikuju se tla sa slabijim i s jačim učinkom čovjekova utjecaja: antropogenizirana i antropogena tla.

Morfologija svih prirodnih i očuvanih tala najvjerniji je odraz njihovih svojstava. Vanj. morfologija određena je reljefom te živim i mrtvim pokrivačem (šumska prostirka, kamenje i dr.). Unutar. morfologija (sklop profila) tala glavni je indikator njihova nastanka, svojstava i dinamike procesa, a prepoznaje se s pomoću stratigrafskih znakova kao što su raščlanjenost na horizonte (slojeve), boja, tekstura i struktura tla, poroznost i specifične pedodinamičke tvorevine. Najvažniji su horizonti tla: A-horizont, površinski humusno-akumulativni horizont u kojem su dobro humificirane org. tvari koloidnih svojstava izmiješane s mineralnim dijelom tla; E-horizont, eluvijalni horizont, nalazi se ispod horizonta A i u odnosu na horizont koji leži ispod njega ima manji udjel gline i seskvioksida (željezni i aluminijev oksid); B-horizont, metamorfoze in situ, kambični horizont, leži između horizonata A i C ili A i R; B-iluvijalni horizont, leži ispod E-horizonta i bogatiji je glinom; C-horizont, rastresiti dio matične stijene i R-horizont, čvrsta stijena; G-horizont, glejni horizont, pokazuje redukcije i sekundarne oksidacije u stalnim ili povremenim anaerobnim uvjetima; P-horizont, nastaje obradbom, miješanjem više prirodnih horizonata. Horizonti i pothorizonti tla vidljivi su na njegovu okomitom presjeku i važan su kriterij u prirodoznanstv. klasifikaciji tala. Zahvaljujući velikoj varijabilnosti činitelja tvorbe tla, u našem je prostoru nastalo mnoštvo genetskih i ekološki kontrastnih tala. Černozem, eutrično smeđe tlo i lesivirano tlo na lesu zauzimaju oko 15% ukupne površine Hrvatske i naša su najproizvodnija tla, najviše zastupljena u Slavoniji i Baranji. Aluvijalna i hidromorfna (močvarna) dijelom meliorirana tla nalaze se uz gl. vodotoke, zauzimaju oko 14% ukupne površine i heterogenih su svojstava. Na pleistocenskim ilovačama sr. Hrvatske najrasprostranjeniji su ravničarski i obronačni pseudoglej (oko 10% ukupne površine). Osrednje su pogodni za poljodjelstvo i vrlo su dobro stanište za šume hrasta kitnjaka. U našem kršu kao gl. tipovi tala ističu se: crnice i rendzine, smeđa tla na vapnencima i dolomitima te crvenica (terra rossa). Najviše su rasprostranjena smeđa tla na vapnencima i dolomitima (17 do 18% ukupne površine) i dobra su staništa bukovih i bukovo-jelovih šuma. U višim gorskim predjelima stjenovitih (više od 50%) terena nalaze se organomineralne crnice (10% ukupne površine). To su plitka tla (manje od 25 cm) niske proizvodnosti. Crvenice (oko 6% ukupne površine) nalaze se u eumediteranskom području, imaju crvenu boju, velik udjel gline i poliedričnu strukturu. Nastale su od netopivog ostatka vapnenaca i dolomita u procesu tzv. rubifikacije. Građa je profila rendzina na flišu i saharoidnim dolomitima (7 do 8% ukupne površine) tipa A-C-R. To su litokarbonatna tla što se oblikuju u različitim bioklimatima i imaju širok raspon fizikalnih i kem. svojstava.

U globalnoj ulozi tla kao supsustava biosfere ističu se sljedeće funkcije: tlo uvjetuje i osigurava biljnu proizvodnju, koja je preduvjet postojanja života na Zemlji; regulira kem. sastav atmosfere (u nižim slojevima) i hidrosfere te biol. kruženje tvari; uz klimu regulira raspodjelu i brojnost živih organizama u ekosustavu; djeluje kao filtar i pufer u fizikalnim, kemijskim, fizikalno-kemijskim i biokemijskim procesima u tlu. Tlo je nosač svih objekata ljudskoga rada, a može biti i izvor sirovina (treset, pijesak i dr.). U zaštiti tala kao dijela čovjekova okoliša mnogi su problemi: unos onečišćenja iz atmosfere (sumporov dioksid, dušikovi oksidi, teški metali), pad humizacije, razaranje strukture oraničnih tala, erozija tla vodom i vjetrom, neprovjeren intenzitet sječa u šumi, štetan utjecaj šumskih požara na stanje tala na kršu, unos org. onečišćivača u poljodjelsko tlo (biocidi i dr.), prenamjena primarno poljodjelskih tala u druge svrhe.

Mehanika tla (geomehanika)

Mehanika tla (geomehanika) znanstvena je disciplina o fizičko-mehaničkim i tehničkim svojstvima tla. Početci takvih istraživanja sežu u XVIII. st., kada je francuski fizičar C. A. de Coulomb postavio zakon otpornosti tla na smicanje, ali su tek 1920-ih eksperimentalni i teorijski radovi austrijskog građevinara i geologa Karla Terzaghija (1883–1963) dali fizikalne osnove za pouzdaniju spoznaju o ponašanju tla. Praktična je zadaća mehanike tla u građevinarstvu ispitati posljedice koje će neki građevinski zahvat izazvati u tlu, osigurati da za određenu projektnu situaciju ne budu prekoračena stanja nosivosti i uporabivosti i dr.

Citiranje:
tlo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 2. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61548>.