Tombor, Janko, hrvatski pisac (Žilina, Slovačka, 7. I. 1825 – Đakovo, 30. I. 1911). Studirao bogosloviju u Pešti (1844–46), gdje je upoznao A. Vebera Tkalčevića, E. Kvaternika i A. Starčevića. Svećeničku službu obavljao je u Đakovu (od 1846), Erdeviku (od 1862) i Piškorevcima (od 1875). Bio je srijemski zastupnik u Hrvatskom saboru te hrvatski delegat na Ugarsko-hrvatskom saboru u Pešti 1870. i 1878. U Slavenskom jugu i Südslawische Zeitungu objavljivao je političke članke, u kojima se očitovao kao pristaša sveslavenskih ideja J. Kollára. Osim političkih tekstova, pisao je pripovijesti i pjesme, koje je objavljivao u Nevenu, Danici, Katoličkom listu i Dragoljubu. Skromne književne vrijednosti, pjesme promiču ilirske težnje i odlikuju se pastoralnim ugođajima (Zora, Ružin san). Povijesne pripovijesti (Hajdukova zaručnica, 1854; Kula na Dunavu, 1855) odlikuju se snažnim domoljubljem. Neke su pripovijesti (Božjak Morovićki, 1852; Ljubav na istoku, 1854), prožete romantičarskom matricom. Likovi su mu vješto portretirani i uvjerljivi, pa je i zbog toga Tomborova proza pogađala čitateljski ukus svojega doba.
