topika (grčki τοπιϰά: nauk o općim mjestima), u antičkoj retorici, skup gotovih formula ili »općih mjesta« i pravila za njihovu uporabu u govoru radi postizanja određenog učinka na slušateljstvo. Aristotelov spis Topika bavi se dijalektičkim zaključivanjem, njegovim pravilima i instrumentima, pri čem središnju ulogu igraju »mjesta« kao unaprijed zadani obrasci koji omogućuju argumentiranje u prilog određenoj tvrdnji ili protiv nje. Aristotel je mjesta organizirao s obzirom na četiri moguća odnosa predikata prema subjektu, a to su posebno svojstvo, definicija, rod i akcident (tzv. predikabilije). Mjesta su uglavnom formulirana kao naputci, npr. »razmotri da li svaki dio definicije pripada svim članovima dotične vrste« ili »razmotri da li ono što se nečemu pripisuje kao akcident tomu zapravo pripada na neki drugi način«, i obično su popraćena primjerima s osnovnim načinima primjene.
