STRUKE:

transfuzija krvi

ilustracija
TRANSFUZIJA KRVI, drvorez iz 1667.

transfuzija krvi (lat. transfusio: prelijevanje), postupak liječenja krvnim pripravcima (lijekovima proizvedenima od ljudske krvi). Dio je transfuzijske medicine, koja obuhvaća sve postupke u proizvodnji krvnih pripravaka i liječenju tim pripravcima: uzimanje krvi, laboratorijsko testiranje krvi te njezinu primjenu na bolesniku ili ozlijeđenome. Krvni pripravci proizvode se u transfuzijskim ustanovama, a obuhvaćaju nerazdijeljenu krv (tzv. punu krv) i pripravke u kojima je koncentriran pojedini krvni sastojak (eritrociti, trombociti, leukociti, plazma). Derivati plazme (imunoglobulini, albumini i faktori zgrušavanja) proizvode se u tvornicama lijekova.

Prvi pouzdani izvještaji o transfuziji krvi potječu iz 1657., kada je Richard Lower izveo transfuziju sa životinje na životinju. Godine 1667. Jean-Baptiste Denis pokušao je dati životinjsku krv čovjeku. Zbog nepoznavanja određenih svojstava krvi, koja mogu uzrokovati nepodnošljivost između krvi davatelja i primatelja, dugo su svi ti pokušaji završavali neuspjehom. Početkom XX. st., otkrićem krvnih grupa, potom Rh-faktora i drugih antigena (→ rh-antigeni), transfuzija krvi dobiva pravo medicinsko značenje. Liječenje krvlju zahtijevalo je poznavanje imunoloških reakcija između antigena i antitijela, određivanje krvnih grupa, pronalaženje testova primjenom kojih se sprječavaju posttransfuzijske reakcije i uspješno provodi transfuzijsko liječenje. Valjalo je pronaći način održavanja krvnih pripravaka u tekućem stanju te njihova čuvanja izvan tijela bez gubitka učinkovitosti (primjenom antikoagulantnih otopina), te riješiti tehničke poteškoće pri uzimanju krvi, njezinu razdvajanju i transfuziji (plastične vrećice za pohranu, prikladni sustavi za uzimanje krvi i za transfuziju). Nekada se provodila direktna transfuzija krvi (izravan prijenos krvi od davatelja primatelju), a danas se isključivo provodi indirektna transfuzija krvi (krv koja je prethodno uzeta od davatelja pripremljena se daje primatelju). Između krvnoga pripravka davatelja i primatelja mora postojati podudarnost krvnih grupa, osim pri liječenju derivatima plazme. Davatelj krvi mora biti zdrava osoba; osobito treba isključiti osobe zaražene HIV-om, hepatitisom i dr. (→ davanje krvi). Transfuzijsko liječenje provodi se prema kliničkoj procjeni stanja bolesnika, ocjeni potencijalne koristi takvoga liječenja u odnosu na vjerojatnost nastanka nuspojava (uz suvremene postupke i opremu one nastaju u vrlo maloga broja bolesnika). Danas se najviše primjenjuje u nadoknadi volumena krvi nakon obilnih krvarenja, ozljeda ili operacija, u liječenju anemije te u sprječavanju i liječenju krvarenja u bolesnika sa stečenim ili nasljednim poremećajima hemostaze (manjka trombocita ili faktora zgrušavanja). Transfuzijsko liječenje dio je ukupnoga bolesnikova liječenja, kojim se prolazno popravlja manjak krvnih stanica ili bjelančevina u krvi ili se normalizira funkcija određenog organskoga sustava. Djelotvorno je samo tijekom razdoblja u kojem se u bolesnikovoj krvi nalaze transfundirane davateljeve krvne stanice ili bjelančevine, a tijekom kojega je potrebno izliječiti uzrok bolesti. U suprotnom će bolesnik nakon razgradnje transfundiranih krvnih stanica ili bjelančevina imati iste poteškoće koje je imao i prije transfuzijskoga liječenja.

Citiranje:
transfuzija krvi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 7. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62034>.