Trintignant, Jean-Louis

ilustracija
TRINTIGNANT, Jean-Louis

Trintignant [tʀ63338tiń8118'], Jean-Louis, francuski glumac (Piolenc, Vaucluse, 11. XII. 1930Collias, Gard, 17. VI. 2022). U Parizu polazio privatne tečajeve glume te studirao filmsku režiju na Institut des hautes études cinématographiques. U kazalištu počeo glumiti 1950., a na filmu 1955 (više od 120 uloga) privukavši pozornost već svojom trećom ulogom, u ljubavnom filmu I Bog stvori ženu (Et Dieu… créa la femme, 1956) Rogera Vadima, s Brigitte Bardot kao partnericom. Karijeru potom prekida zbog služenja vojnog roka, obnavlja je 1959. melodramatskim ulogama zaljubljenih mladića u Vadimovim Opasnim vezama 1960 (Les Liaisons dangereuses 1960) i Nasilničkom ljetu (Estate violenta) Valeria Zurlinija, a naglašeno romantiziranom kreacijom u filmu Jedan muškarac i jedna žena (Un homme et une femme, 1966) Claudea Leloucha stječe status međunarodne zvijezde. U kazalištu u tom razdoblju ostvaruje neujednačene interpretacije u klasičnom repertoaru (dvaput kao Shakespeareov Hamlet, 1960. i 1971., Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa, 1961., Trojanskoga rata neće biti Jeana Giraudouxa, 1962), dok na filmu glumački raspon potvrđuje žanrovskim ulogama, npr. u komediji Pretjecanje (Il sorpasso, 1962) Dina Risija, špageti vesternu Velika tišina (Il grande silenzio, 1968) Sergija Corbuccia, u kojem ne govori, ljubavnom trileru Košute (Les Biches, 1968) Claudea Chabrola i psihološkom filmu Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969) Érica Rohmera. U potonja dva utjelovljuje likove buržuja u delikatnim situacijama, kao i u filmovima tadašnje supruge Nadine Trintignant Ljubavi, ljubavi (Mon amour, mon amour, 1968), Kradljivac zločina (Le Voleur de crimes, 1969), Čovjek koji je mnogo znao (Défense de savoir, 1973), Bračno putovanje (Le Voyage de noces, 1976). Često sugestivno dočaravajući tenzije ispod vanjske ili početne smirenosti i hladnoće (konstanta njegovih kreacija), u zrelom razdoblju osobito je zapažen u djelima političke tematike, u široku rasponu od principijelnih i ljevičarskih do labilnih i fašistoidnih likova: Z (1969) Costa Gavrasa, Konformist (Il conformista, 1970) Bernarda Bertoluccija, Atentat (L’Attentat, 1972) Yvesa Boisseta, Kiši nad Santiagom (Il pleut sur Santiago, 1975) Helvia Sota. Uspješan i u kriminalističkom žanru, mahom u ulogama plaćenih ubojica i gangstera: Hulja (Le Voyou, 1970) C. Leloucha, Jedan čovjek je umro (Un homme est mort, 1972) i Priča o policajcu (Flic Story, 1975) Jacquesa Deraya, kasnije u ironijskoj ulozi nevino optuženog u filmu Napokon nedjelja (Vivement Dimanche!, 1983) Françoisa Truffauta, kontinuirano tumači ambigvitetom obilježene likove iz viših klasa: Tuđ novac (L’Argent des autres, 1978) Christiana de Chalongea, Bankarica (La Banquière, 1980) i Veliki užitak (Le Bon Plaisir, 1984., kao francuski predsjednik) Francisa Giroda, a dimenziju autorefleksivnosti, razvidnu od Balkona (La terrazza, 1980) Ettorea Scole, razrađuje u nastavcima svojega najvećega komercijalnog uspjeha, Lelouchovim filmovima Jedan muškarac i jedna žena: dvadeset godina poslije (Un homme et une femme: Vingt ans déjà, 1986) i Najljepše godine jednog života (Les plus belles années d’une vie, 2019), te osobito kasnijim tumačenjima mizantropskih, rezigniranih i melankoličnih buržuja u Tri boje: Crveno (Trois couleurs: Rouge, 1994) Krzysztofa Kieślowskoga, Oni koji me vole doći će vlakom (Ceux qui m’aiment prenderont le train, 1998) Patricea Chéraua i filmovima Michaela Hanekea Ljubav (Amour, 2012., njegova najnagrađivanija uloga) i Happy End (2017). U toj fazi karijere postiže i najveće kazališne uspjehe, u suvremenom repertoaru (1996. u drami Art Yasmine Reze, 2001. u Komediji na peronu Samuela Benchetrita) te recitalima poezije (Guillaumea Apollinairea, Louisa Aragona, Jacquesa Préverta, Borisa Viana, Roberta Desnosa).

Citiranje:
Trintignant, Jean-Louis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62334>.