trivijalna književnost

trivijalna književnost (njem. Trivialliteratur), pojam nastao 1920-ih u njemačkoj znanosti o književnosti kojim se u klasifikaciji književnih tekstova označavaju tekstovi navodno slabije kakvoće od onih koji pripadaju umjetničkoj književnosti (njem. Dichtung/Hochliteratur). Trivijalna književnost rabi shematizme i stereotipe, nalikujući po tom usmenoj književnosti, dok umjetnička književnost svoje učinke postiže otklonom od njih. Uz pojam trivijalna književnost javlja se i dijelom sinoniman pojam za donekle drukčije određen fenomen tzv. zabavne književnosti (njem. Unterhaltungsliteratur), pa se u većini klasifikacija trivijalna književnost određuje kao lakša, jednostavnija i razumljivija književnost ne samo od visoke ili vrijedne umjetničke književnosti nego i od zabavne književnosti. Iako zabavna književnost obuhvaća trivijalnu književnost, one nisu istovjetne i vrijednosna se razlika između visoke i trivijalne književnosti ponavlja i unutar samoga polja zabavne književnosti, što trivijalnu književnost isprva čini nezanimljivom teoriji i kritici umjetničke književnosti. Za razliku od nje zabavna književnost može pokazati barem zanatsko umijeće u kompoziciji teksta, nadmašujući time mnogobrojna djela umjetničke književnosti koja su ispod prosjeka njezine vrijednosti. Presudnom se razlikom između vrijedne i trivijalne, odn. zabavne književnosti uzima manja zahtjevnost koju tekst trivijalne književnosti postavlja svojemu čitatelju, ne zahtijevajući napor ni obrazovanje za svoje razumijevanje, pa se tako upućuje masovnoj publici, kojoj se pripisuje reduktivno potrošačko stajalište prema tekstu. To ju po tradicionalnom sudu čini opasnom za čitatelje, a osobito za čitateljice, podložne narkotizirajućem učinku čitateljskog užitka. Od 1960-ih, a osobito sa strukturalističkom književnom teorijom, takva se tipologija u teoriji književnosti načelno odbacuje, jer se razlika između umjetničke i trivijalne književnosti prepoznaje kao vrijednosna procjena promatrača, a ne objektivna osobina teksta. Zato se umjesto pojma trivijalne književnosti nudi neutralniji pojam Schemaliteratur (Hans Dieter Zimmermann). Osim toga, i tzv. umjetnička književnost postmodernizma počinje se obilno služiti postupcima i tehnikama trivijalne književnosti (među prvima U. Eco u romanu Ime ruže). Grube klasifikacijske podjele cjelokupnoga polja književne produkcije na »visoke« i »niske« tipove, vrste i/ili žanrove te mogućnost neutralnoga promatračkoga stajališta predloženog u strukturalizmu nadalje se dovode u pitanje u okviru različitih društveno orijentiranih smjerova promišljanja književnosti (sociologija književnosti, postkolonijalna i feministička kritika, kulturalni studiji). Naglasak se istraživanja prebacuje s teksta na uvjete njegove potrošnje, odn. recepcije, a pitanje se legitimnosti trivijalne književnosti postavlja kao pitanje legitimnosti nekoncentriranoga čitanja. Odbacuje se diskriminatorna humanistička ideologija zasnovana na romantičarskoj oprjeci umjetnosti i ekonomske nužde, koja preferira navodne univerzalne simboličke vrijednosti što proizlaze iz koncentrirana čitanja i odgode užitka vodeći u emancipaciju čitateljskoga subjekta, nad partikularnim komercijalnim vrijednostima čitanja trivijalne književnosti. Pretpostavljeno univerzalno dostupna sloboda od prisila ekonomske nužde koja utemeljuje tradicionalni teoretsko-kritički zahtjev za ozbiljnošću pristupa književnom tekstu razotkriva se dostupnom upravo ekonomski slobodnim i obrazovanim čitateljima, čineći procjenu niže vrijednosti trivijalne književnosti zapravo diskriminatornom procjenom njezine publike (P. Bourdieu). Daljnju revalorizaciju trivijalna književnost doživljava u kulturalnim studijima, gdje se osobita pozornost poklanja mogućim transgresivnim načinima njezina čitanja, koji umjesto laka bijega u imaginarnu zbilju svojim čitateljima/čitateljicama omogućuju različite načine otpora hegemonijskim strukturama moći u društvu (Janice Radway, John Fiske).

Citiranje:
trivijalna književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62377>.