tumačenje prava, djelatnost kojom se utvrđuje značenje, tj. smisao pravne norme. Prve postavke o tumačenju prava nalaze se već u antičkoj grčkoj i latinskoj retorici, a zatim i rimskoj jurisprudenciji. Zaokruženu i vrlo utjecajnu doktrinu tumačenja prava postavio je F. K. von Savigny. Prema starijoj teoriji, predmet tumačenja prava samo su opće i pisane norme, poglavito zakoni, zbog čega se i sama doktrina nazivala tumačenjem zakona. Ako tvorac tumači vlastitu normu, riječ je o autentičnom tumačenju, koje pravno obvezuje kao i svaka druga norma istoga tvorca. Norme mogu tumačiti državna tijela, nedržavni subjekti i pravna znanost. Tumačenje zakonodavca ima najširu pravnu obveznost, osobito u sustavima u kojima nema nadzora ustavnosti. Tumačenja upravnih i sudskih tijela pravno obvezuju samo za konkretan slučaj, ali sudsko tumačenje može snažno utjecati na pravnu praksu. Sličnu ulogu može imati i tumačenje pravne znanosti, koje djeluje snagom stručnih argumenata.
Postupak tumačenja prava obuhvaća prethodni postupak, odnosno utvrđivanje autentičnoga teksta norme i njezine vrijednosti (pozitivnosti); glavni postupak koji se sastoji od utvrđivanja jezičnoga značenja, utvrđivanja pravoga značenja logičkim, sustavnim, ustavnim, povijesnim, sociološkim, poredbenopravnim i ciljnim (teleološkim) tumačenjem i uspoređivanje jezičnog i pravoga značenja. Prema pretežitom shvaćanju jezično je tumačenje glavno, a ostale metode služe za provjeru, dopunu ili korektiv. Logičko tumačenje u širem smislu (analogija, argumentum a contrario i druge metode) služi popunjavanju pravnih praznina. Sustavno je tumačenje utvrđivanje značenja pravne norme na osnovi njezine povezanosti sa svim ostalim normama pravnoga sustava i mjesta koje u njem ima. Poredbenopravno tumačenje provodi se usporedbom sličnih jezičnih izraza, normativnih rješenja, njihovih značenja i praktičnih posljedica u više pravnih sustava. Teleološkim tumačenjem utvrđuje se pravo značenje pravne norme na osnovi njezina cilja; danas mu se pridaje odlučujuća važnost.
