tunika (lat. tunica, iz semitskoga).
1. U Rimljana, donja haljina od vune ili lana nalik na košulju, šivana od dvaju komada tkanine, bez rukava ili samo s kratkim rukavima. Potpasana, muška je tunika dopirala do koljena; žene su nosile nešto dužu tuniku. Služila je kao kućna i radna odjeća, pa se ispod nje katkad nosila druga (unutarnja, donja) tunika (tunica interior). Senatorska tunika imala je širi, a viteška uži grimizni obrub. Iz tunike s kratkim rukavima u carsko se doba razvila tzv. dalmatika (dalmatica). Naziv tunika sačuvao se u kasnijim epohama za različite odjevne predmete slična kroja. Tako se u Katoličkoj crkvi tunikom (ili deminutivno tunicela, latinski tunicella) nazivala liturgijska donja odjeća podđakona i vunena haljina nekih redovnika; u renesansnoj nošnji, u Francuskoj za Direktorija i Konzulata te u suvremenoj zapadnjačkoj odjeći tunika se javlja kao kratka odjeća (po duljini između bluze i haljine).
2. U anatomiji, čvrsta ovojnica nekog organa građena od vezivnoga tkiva (npr. tunika sjemenika ili jajnika); tunica externa očne jabučice vanjska je očna ovojnica, koju tvore bjeloočnica i rožnica.
3. U zoologiji, izlučevina jednoslojnog epitela na površini tijela plaštenjaka (Tunicata), debljine 2 do 3 cm, želatinozne ili hrskavične konzistencije; sastoji se od tunicina, tvari slične biljnoj celulozi.
