Turgenjev, Ivan Sergejevič

ilustracija
TURGENJEV, Ivan Sergejevič

Turgenjev (Turgenev) [turg’e'n’if], Ivan Sergejevič (Sergeevič), ruski književnik (Orjol, 9. XI. 1818Bougival kraj Pariza, 3. IX. 1883). Vodeće ime ruskog realizma u prozi; uveo je rusku književnost u europski kulturni krug. Vlastelin na imanju Spasskoe-Lutovinovo (Orlovska gubernija). Stekao je naobrazbu na sveučilištima u Moskvi, Sankt Peterburgu i u Berlinu. Nakon 1847. živio pretežno na imanju francuske pjevačice P. Viardot-García pa je u Parizu i na putovanjima po »romantičnoj« Njemačkoj i slikovitoj Italiji upoznao niz europskih književnika (G. Flaubert, A. Daudet, É. Zola, braća Goncourt, G. de Maupassant, koji se smatrao njegovim sljedbenikom) i približio se standardima europske proze, koja je oblikovanje zbilje, osobito u tzv. seoskoj noveli (njem. Dorfgeschichte), učila i od ruskih pisca. U časopisu Sovremennik objavio je 1847. prvi ogled iz knjige Lovčevi zapisi (Zapiski ohotnika, 1852), u kojoj u novelama, okupljenima oko lirskoga pripovjedača, niže poetizirane likove talentiranih ruskih seljaka, kao i opise prirode, šuma i stepa srednje Rusije, paradigmatske za ruski prostor. Knjizi se pripisivao utjecaj na društvena kretanja, pa i na oslobođenje kmetova 1861. U isto vrijeme nastaju i drame s tematikom ruskih ladanja, od kojih neke (Mjesec dana na selu – Mesjac v derevne, 1850) poetizacijom prethode dramama A. P. Čehova. Privukao je pozornost i kritičkim ogledima, od kojih su za razumijevanje njegovih struktura jamačno najznačajniji Hamlet (Gamlet) i Don-Kihot (1860). Turgenjevljevo zanimanje za sudbinu seljaštva uočljivo je i u većim pripovijestima (Mumu, 1854), ali se postupno približio temi ruske inteligencije, pa je Dnevnik suvišna čovjeka (Dnevnik lišnego čeloveka, l850) dao ime karakterološkoj pojavi koja je važna za roman ruskog realizma, os. Gončarovljev (Oblomov, 1859).

Turgenjevljevi romani odlikuju se čvrstom strukturom; u središtu je pripovjedačeve pozornosti socijalno i psihološki motiviran karakter, koji se suodnosi s drugim likovima (os. su uspješne poetizacije ženskih likova), ali redovito postaje gubitnikom zbog nedostatka volje i energije. Zbivanje se najčešće odvija na vlasteoskom imanju (rus. usad’ba), a prate ga pjesnički opisi prirode, niz »romantičnih« veduta s Rajne, pa i poetizacija urbanih cjelina (Venecija). Pojam »poetskoga realizma« (O. Ludwig) primjeren je općenito Turgenjevljevoj prozi. Roman Rudin (1856) predočuje karakter povratnika sa studija u Njemačkoj, koji osvaja svojom retorikom, ali je nemoćan u primjeni ideja. Ipak je, u epilogu iz 1860., poginuo na pariškim barikadama. U pripovijesti Asja (1858), srodnoj romanu, ženski karakter prirodne djevojke kontrastira bezvoljnomu muškarcu – s porajnskim pejzažem u pozadini. Pripovijest Faust (1856) prethodi jamačno najcjelovitijemu romanu Plemićko gnijezdo (Dvorjanskoe gnezdo, 1859), u kojem je riječ o neprimjerenu odgoju i obrazovanju mladoga vlastelina koji upropaštava odanu mu djevojku. Bugarin, koji kreće u borbu za slobodu svojega naroda i vodi sa sobom plemenitu djevojku u Mletke, odakle bi preko Zadra trebali doprijeti do Balkana, glavni je lik romana Uoči dana (Nakanune, 1860), što ga je radikalna kritika (N. A. Dobroljubov) shvatila kao poziv na aktivnost u zemlji. Turgenjev je tim povodom napustio Sovremennik. Najspornijim su romanom postali Očevi i djeca (Otcy i deti, 1862), s neobičnim likom pučanina Bazarova, koji u britkim dijalozima prkosi svijetu »nazadnih« plemića, priznajući jedinu istinu prirodnim znanostima. U Bazarovu je svoju ideologiju prepoznao radikalni kritičar D. I. Pisarev, a pojam »nihilizma« postao je oznakom idejne oporbe plemićkomu konzervatizmu u ćudoređu i estetici. Roman Dim (Dym, 1867) uvodi satirične elemente u odnosu na rusko dokono društvo, okupljeno u njemačkom lječilištu; naslov se odnosi na jalovost njihovih ideja. Novina (Nov’, 1877) uvodi biološke motivacije glavnoga lika, rastrgnutoga podrijetlom pučanina/plemića Neždanova; oko njega se okuplja niz ideološki različitih likova prevratnika, koje vodi »narodnjačka« ideja »odlaženja u puk« (rus. hoždenie v narod). U tom, završnom razdoblju nastao je još cijeli niz pripovijesti, među kojima i Proljetne vode (Vešnie vody, 1872) s poetizacijom tragične ljubavi, a zatim i one koje Turgenjev gradi na motivima ezoteričnih stanja (Klara Milič, 1883). Uspjeh je postigla nova književna vrsta Pjesama u prozi (Stihotvorenija v proze ili Senilia, 1883), u kojima se autor obraća moćnim snagama (gdjekad alpske) prirode i neizbježnoj sudbini. Turgenjevljevu je prozu ponovno prihvatila ruska moderna (A. P. Čehov, J. A. Bunjin i dr.).

Sva su njegova književna djela zarana prevedena u Hrvatskoj, a ruski je realist u 1880-ima postao mentorom hrvatskoga realizma, stvarajući modele »seoske pripovijesti«, ali i romana o dilemama intelektualaca. Istraživači (M. Kombol, J. Badalić i dr.) poredbenim su metodama pokazali nazočnost Turgenjevljevih stilskih postupaka, pa i jezičnih poetizama, u djelima K. Š. Gjalskoga, J. Kozarca, J. Leskovara, crticama F. Mažuranića, a hrvatska je književna kritika naglašavala prednost »plemenita« realizma kao oprjeku Zolinu naturalizmu u Kumičićevoj interpretaciji. Drama Mjesec dana na selu bila je uspješnicom u Dramskome kazalištu »Gavella« (redatelj P. Magelli, 2006).

Citiranje:
Turgenjev, Ivan Sergejevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62748>.