Turkmeni

Turkmeni, turkijski narod nastanjen većinom u Turkmenistanu, gdje s približno 3 880 000 do 5 678 000 pripadnika (ovisno o procjenama) čini oko 85% stanovništva. Žive i u Rusiji, Uzbekistanu, Tadžikistanu, Iranu (oko 1 milijun pripadnika), Afganistanu (oko 700 000 pripadnika) i dr. Potomci su Oguza, skupine nomadskih turkijskih plemena, koja su se na područje današnjega Turkmenistana doselila u VIII. i IX. st. U X. st. prešli su na islam, a tada se i prvi put javlja ime Turkmeni. Slijevanje turkijskoga populacijskog elementa nastavilo se za seldžučke vladavine (XI. st.) i nakon dolaska Mongola, kada su u njihov sastav ušla i neka plemena kipčačke grane turkijskih naroda. Do početka XX. st. Turkmeni nisu činili političku cjelinu. Za njihovo tradicionalno društvo značajna je bila podjela na poljodjelce (čarva) i stočare (čomur), koji su imali veći ugled. Iako još samo mali broj Turkmena živi nomadskim životom, zadržali su podjelu na plemena, odn. plemenske skupine (Teke, Jomudi, Ersari, Salori, Sariki, Gokleni i dr.). Naziv Turkmeni upotrebljava se i za Salare u kineskoj pokrajini Gansu (oko 70 000) te za turkijske nomade, potomke Oguza, u Prednjoj Aziji (Sirija, Irak, Turska).

Jezik

Turkmenski jezik pripada jugozapadnoj ili oguskoj grani turkijskih jezika. Službeni je jezik Republike Turkmenistan (više od 5 milijuna govornika), a govori se i u Iranu, Iraku, Afganistanu, Turskoj, Siriji, Kazahstanu, Ruskoj Federaciji i dr. (ukupno od 2,2 do 3,3 milijuna govornika, ovisno o procjenama). Najbliži su mu turski, azerbajdžanski, gagauski (Moldova) i oguski dijalekti južnog Irana i Afganistana, ali se od njih razlikuje po tom što je sačuvao etimološke duge (staroturske) vokale, te što je na fonetskoj, gramatičkoj i leksičkoj razini pretrpio veliki utjecaj čagatajskoga (književni jezik turkijskih naroda središnje Azije). Razvoj turkmenskoga jezika može se pratiti kroz tri razdoblja: a) XIII/XIV. do XVIII. st., kada se diferencira od srodnih oguskih idioma i potpada pod utjecaj čagatajskoga (XVI–XVIII. st.); b) od XVIII. st. na dalje, kada se književni jezik približava govornomu, čemu su znatno pridonijeli narodna književnost i pjesnici koji su stvarali u tom duhu; c) razdoblje nakon uspostave sovjetske vlasti (nakon 1930), kada se pristupa standardizaciji jezika. Za osnovu standardnoga jezika uzet je ahalski govor dijalekta teke (nazvan po najutjecajnijem i najvećem turkmenskom plemenu Teke). Turkmenski ima tridesetak dijalekata i govora, koji su dobili imena po etničkim skupinama (plemenima). Njima su pridruženi truhmenski (Stavropoljski kraj u Sjevernom Kavkazu), horasanski (pokrajina Horasan u Iranu) i horezmijski oguski dijalekt (pokrajina Horezm u Uzbekistanu). Turkmeni su koristili prilagođeno arapsko pismo do 1929., latinicu do 1940. i ćirilicu do 1996. Odluka o prelasku na latinično pismo donesena je 1993., a u praksi je zaživjela 1996. Turkmeni i u svojoj matičnoj zemlji i kao pripadnici spomenutih turkmenskih manjina izvan nje u značajnom su postotku dvojezični. Po popisu iz 1989. ruskim je jezikom vladalo 27,7% stanovnika Turkmenske SSR, a njegova je uporaba raširena i danas.

Književnost

Turkmenska narodna književnost obuhvaća stvaralaštvo koje je u davnini nastajalo na turskom te na jeziku farsi, odajući tako svoju povijesnu vezanost uz perzijske, odnosno turske narodne tradicije. O pjesnicima prije XVIII. st. poznate su tek legende iz usmene predaje narodnih pjevača (bakši) ili ulomci pokojega sačuvanog rukopisa. Osobitost je narodnoga stvaralaštva epska narodna pjesma (destan ili dastan), koja je postala i umjetnička vrsta. U XI. st. Mahmud Kašgari (Mahmyt Kaşgary) bilježio je turkmenske poslovice, izrjeke i stihove. U tom su stoljeću počeli nastajati junački epovi, koji su u XVI. st. sabrani u »Knjigu djeda Korkuta« (»Gorkut ata«, turski »Dede Korkut«), koju, kao svoje kulturno naslijeđe, dijele i drugi narodi s toga područja. U XVI. ili XVII. st. konačnu formulaciju dobio je i najznačajniji turkmenski ep »Görogly« (turski »Köroğlu destanı«; doslovno: ep o Slijepčevu sinu), o mnogobrojnim pustolovinama i osveti glavnoga junaka. Pod utjecajem sufizma počelo se početkom XVIII. st. razvijati didaktično pjesništvo na turkijskom čagatajskom jeziku. Za to je osobito zaslužan pjesnik Dovletmamed Azadi (Dövletmämmet Azady; oko 1700–60), koji je na čagatajskom spjevao dvije didaktične sunijske mesnevije. No pravi procvat klasične turkmenske književnosti na narodnome jeziku obilježio je njegov sin Mahtumkuli (Magtymguly Pyragy; oko 1733–83), kojemu se pripisuje oko 800 didaktičnih, mističnih, ljubavnih i rodoljubnih pjesama. Većina njegovih pjesama pripada vrsti narodnih pjesama goşgy (silabičkim stihotvorbama podijeljenima u katrene) ili gazelama. Premda je svoje pjesme pisao, širile su se usmenom predajom i postale svojinom kako Turkmena tako i Kurda te Tadžika i dr. Njegovi su istaknuti onodobni sljedbenici bili pjesnici Abdulla Šabende(Abdylla Şabende) i Gurbanali Magrupi (Gurbanaly Magrupy), autori zapaženih destana; u XIX. st. slijedili su ga pjesnici Murat Talibi (Myrat Talyby; 1766–1848) i Sejitnazar Sejdi (Seýitnazar Seýdi; oko 1775–1836). Pjesnik Mollanepes (1810–62) proslavio se destanom »Zehre i Tahir« (»Zöhre – Tahyr«); protiv ugnjetavanja i teškoga života naroda pjevao je pjesnik Mamedveli (Mämmetweli) Kemine (oko 1770–1840). Nakon ruske kolonizacije potkraj XIX. st. te u sovjetskom razdoblju (1925–91) javio se niz pisaca koji su pisali uglavnom realističku prozu, npr. pjesnik Durdi Kilič (Durdy Gylyç; 1886–1950) i prozaik Berdi Kerbabajev (Kerbabaýev; 1894–1974), autor prvoga turkmenskog romana, trilogije »Odlučan korak« (»Aýgytly ädim«, 1940–55). God. 1929. u Aşgabatu je otvoreno narodno kazalište; pokrenuti su književni listovi. Od turkmenskih sovjetskih pisaca poznati su bili pjesnici Aman Kekilov (1912–74), Kerim Kurbannepesov (Gurbannepesov; 1929–88), pjesnikinja i dramatičarka Toušan (Towşan) Esenova (1915–88), prozaik i dramatičar Ata Kaušudov (Gowşudow; 1903–53), prozaik Tirkiš Džumageldijev (Tirkiş Jumageldiýev; r. 1938) i drugi. Ograničenja autoritarnoga postsovjetskoga režima osjetio je (2004) na svojem djelu pisac Rahym Esenov (r. 1926); neki turkmenski pisci i dalje djeluju u inozemstvu (npr. novinar i prozaik Ak Welsapar, r. 1956).

Likovne umjetnosti

Samosvojni oblici umjetnosti razvili su se već u kasnom neolitiku (grubo modelirani obredni kipići, ornamentirana keramika). Iz bakrenog i brončanoga doba ostatci su kuća sa svodovima, keramika s geometrijskim i shematiziranim životinjskim motivima te sitna plastika. Ostatci velikih utvrđenih gradova izgrađenih sredinom I. tisućljeća pr. Kr. (Mari) svjedoče o dobro organiziranom urbanizmu. Između III. st. pr. Kr. i III. st. razvijalo se kiparstvo i primijenjena umjetnost (obojene figurice od terakote i kovine, ritoni od bjelokosti). U VI–VII. st. na zaravancima od nabijene ilovače podižu se snažne utvrde sa svodovima i kupolama. Nakon islamizacije zemlje (od VII. st.) umjetnost je imala isključivo ornamentalno-dekorativna obilježja. Od IX. do početka XIII. st. intenzivno su se izgrađivali gradovi, bile su podignute mnogobrojne džamije i mauzoleji (Mari, Anau) urešeni bogatom ornamentikom u glaziranoj keramici i rezbarijama u ganču (kombinacija gipsa i gline). Monumentalno graditeljstvo XIV–XV. st. obilježile su smjele svodne konstrukcije i golemi portali, a dekoracije su se obogaćivale keramičkim mozaikom (džamija u Anauu, XV. st.). U primijenjenoj umjetnosti od davnine do danas istaknuto mjesto ima proizvodnja ćilima koji su pretežito crvenih boja s ritmički poredanim geometriziranim motivima.

U sovjetskom razdoblju ubrzano su se rekonstruirali i gradili gradovi i naselja u duhu ruskoga neoklasicizma i tradicionalnoga nacionalnoga graditeljstva. Podigao se velik broj stambenih i javnih zgrada osobito u Aşgabatu, ponovno izgrađenom nakon potresa 1948 (sveučilište, osnovano 1950; Akademija znanosti, 1951). Od druge polovice 1950-ih u masovnoj izgradnji sve su izraženije suvremene industrijske metode izvedbe i tipsko projektiranje. U novijim arhitektonskim ostvarenjima naglašena je težnja za funkcionalnošću i originalnim povezivanjem s krajolikom, poglavito u radovima Abdulle Ahmedova (1929–2009) i Fikrata Rza-ogly Alijeva (r. 1933) u Aşgabatu. Razvoj figurativnoga slikarstva, grafike i kiparstva započeo je djelovanjem turkmenskoga slikara Nazara Jomudskoga (1860–97), koji je studirao na Akademiji u Sankt Peterburgu, i dvojice ruskih slikara, Ruvima Mojsejeviča Mazela (1890–1967) i Aleksandra Pavloviča Vladičuka (1893–1951), koji su u Aşgabatu osnovali Avangardnu umjetničku školu (1920). Studenti te škole Sergej Nikitovič Begljarov (1898–1949) i Bjašim Nurali (1900–65) utemeljili su nacionalnu umjetničku školu u kojoj je prevladavalo figuralno slikarstvo s jakim natruhama tradicionalnoga pučkoga kolorita i motiva. Među najpoznatije slikare u razdoblju nakon II. svjetskog rata ubrajaju se Izzat Kličev (1923–2006), braća Aman (r. 1930) i Čari Amangeldijev (r. 1933), Kulnazar Bekmuradov (r. 1934), Stanislav Genadijevič Babikov (1937–77), Mamed Mamedov (1938–86) i Durdi Bajramov (1938–2014). Prvi turkmenski kipar Džuma Džumadurdi (r. 1937) isprva je radio monumentalnu plastiku u duhu socrealizma, potom je potkraj 1960-ih prihvatio suvremene kiparske izraze. Mlađi naraštaj kipara, npr. Kiličmurad Jarmamedov (r. 1941) i Maktumkuli Nurimov (r. 1941), oblikuje realističke skulpture vezane uz nacionalnu prošlost.

Citiranje:
Turkmeni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62778>.