struka(e): |

učinak (lat. effectus), posljedica nečega, ono što postoji po drugome kao rezultat neke radnje ili misli. U filozofiji, efekt, sve ono što počinje opstojati, što nema od sebe ono što jest, ono što je konačno i ograničeno, ne postoji po sebi nego od drugoga. Učinak je ono što proizlazi iz bilo koje vrste uzroka (omnis effectus debet habere causam). Aristotel u Fizici iznosi stav: sve što je pokrenuto, pokrenuto je od drugoga. T. Akvinski u Teološkoj sumi kaže o učinku: što nije uvijek bilo, ako počinje postojati, treba nešto što je uzrok njegova bitka, sve što pripada drugomu, a nije od njegove biti, pripada mu zbog uzroka. Učinak unutar materijalnoga svijeta ostvaruje se putem principa da je svako djelovanje tako determinirano da isti uzroci trajno proizvode iste učinke. Prestankom uzroka prestaje i posljedica, tj. učinak. Stoici u antropološkoj dualnosti, po kojoj um ne rađa neumnu osjetilnost, tj. učinak umnoga djelovanja nije osjetilnost, propituju posljedicu učinka, do etičkih refleksija o slobodnoj volji i njezinu učinku u vršenju nepravde, koje je već započeo Sokrat. Posebnu pozornost učinku davali su skolastici. U ontologiji učinak je član uzročno-posljedične veze, u logici rezultat logičkoga kontinuiteta zaključivanja i kategorija objektivne veze među pojmovima. Pojam učinka uveden je u književno-teorijsku raspravu zbog strukturalističke problematizacije odnosa jezika i zbilje, pri čem se potonja definira kao učinak jezične proizvodnje. A. J. Greimas je 1960-ih svako značenje smatrao značenjskim učinkom, što od semantičara traži da pozornost usmjeri na njegovu izraznu formu, a ne na opis sadržaja. Baveći se problemom vjerodostojnosti historiografije, R. Barthes je njezin učinak zbiljskoga pripisivao djelovanju diskurzivnih mehanizama. Takvu shvaćanju bio je blizak i H. White, koji je 1970-ih istinitost povijesti smatrao učinkom njezina pripovjednoga zapleta. Jezik, prema tomu, temelji svoju moć na manipulaciji kojom se diskurzivno proizvedeno označeno izdaje za referent. U okviru svoje koncepcije diskursa M. Foucault je početkom 1970-ih autora, djelo i komentar proglasio diskurzivnim učincima. Za razliku od psihoanalitičke teorije, koja je, vežući pojam učinka uz nesvjesno, u subjektovim očitovanjima prepoznala simptome žudnje, marksistička je kritika istaknula ideologiju kao onu koja preko vlastitih uređaja i tehnika pretvara subjekt u poprište svojih učinaka.

Citiranje:

učinak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ucinak>.