struka(e):

ujedinjenje sila, znanstveni program istraživanja sastavljen po uzoru na ujedinjenje električnih i magnetskih pojava u elektromagnetizmu. Najraniji pokušaji odnosili su se na ujedinjen opis elektromagnetskih i gravitacijskih polja, posebice u okviru tzv. ujedinjene teorije polja koju je zagovarao i Albert Einstein. Povijesno se plodnijim pokazalo ujedinjenje elektromagnetizma i slabog međudjelovanja. Riječ je o tzv. elektroslabom ujedinjenju koje je okrunilo desetljeća teorijskih i eksperimentalnih istraživanja u fizici elementarnih čestica i za koje su dodijeljene Nobelove nagrade 1979 (→ glashow, sheldon lee; salam, abdus; weinberg, steven) i 1999 (→ hooft, gerardus ’t; veltman, martinus). Pritom je elektromagnetsko i slabo međudjelovanje opisano SU(2) × U(1) Yang-Millsovom baždarnom teorijom, koja je poznata kao elektroslaba teorija (→ standardna teorija čestica i sila). Na tom tragu izrasla su i poopćena supersimetrična ujedinjenja te ideja konačnog ujedinjenja s jakim međudjelovanjem i gravitacijskom silom. Taj je program poznat pod nazivom teorija struna, kao temelj za »teoriju svega« (engl. Theory of Everything).

Citiranje:

ujedinjenje sila. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ujedinjenje-sila>.