Ukrajina

ilustracija
UKRAJINA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

Ukrajina (Україна), država u istočnome dijelu Europe, uz Crno i Azovsko more. Graniči s Rusijom na sjeveroistoku i istoku (duljina granice 1576 km), Bjelorusijom (891 km) na sjeveru, Poljskom (535 km), Slovačkom (97 km) i Madžarskom (103 km) na zapadu te Rumunjskom (531 km) i Moldavijom (939 km) na jugozapadu. Duljina crnomorske i azovske obale iznosi 1959 km. Obuhvaća površinu od 603 549 km².

Prirodna obilježja

Najveći dio Ukrajine zauzima jugozapadni dio Istočnoeuropske nizine. Planinsko područje, koje se nalazi u zapadnom (Karpati) i južnome rubnom dijelu zemlje (Krimska gora), obuhvaća tek 5% teritorija. Ravničarski reljef (prosječna visina 175 m) ispresijecan je mnogim rijekama i uzvisinama. U osnovi se nalaze prekambrijske kristalične stijene, koje su prekrivene sedimentima taloženima od silura do tercijara. Za pleistocena (kvartara) najveći je dio zemlje prekriven praporom. Među uzvisinama nizinskoga dijela zemlje ističu se Volinsko-podolska uzvisina (Kamula, 471 m), između gornjih tokova lijevih pritoka Dnjestra i doline Južnoga Buga, i Pridnjeparska uzvisina (323 m), između Južnoga Buga i srednjega toka Dnjepra. U sjeveroistočni dio Ukrajine sežu ogranci Srednjoruske uzvisine, a na jugoistoku su manje Priazovska (Beljmak-Mohila, 324 m) i Donecka uzvisina (Mohila Mečetna, 367 m). Na sjeveru zemlje prostire se južni dio Polesja – močvarna nizina (visoka 150 do 200 m) prekrivena pretežno fluvioglacijalnim i aluvijalnim sedimentima. Prema jugoistoku Polesje postupno prelazi u Pridnjeparsku nizinu, koja se pruža uglavnom duž lijeve obale srednjega toka Dnjepra. Na jugu je primorska ravnica Crnog i Azovskoga mora, koja zahvaća i sjeverni dio poluotoka Krima. U južnome dijelu Krima izdiže se Krimska gora (Roman-Koš, 1545 m), koja se sastoji od triju usporednih planinskih lanaca između kojih su plodne doline s razvijenim krškim oblicima. Najviši dio Ukrajine čine Karpati (Hoverla, 2061 m, najviši je vrh države). Sastavljeni su od niza usporednih planinskih lanaca, koji se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku u duljini od 270 km i širini od 60 do 100 km. U jugozapadnome predgorju ukrajinskih Karpata prostire se aluvijalna Zakarpatska nizina (visoka 100 do 120 m). Obale Crnog i Azovskoga mora niske su, raščlanjene zaljevima i limanima, te pješčanim kosama, osobito u zapadnome dijelu Azovskoga mora (Arabatska prevlaka; ukrajinski Arabatska strilka, ruski Arabatskaja strelka). Iznimka je južna obala Krimskoga poluotoka, koja je strma i stjenovita. Azovsko more Kerčkim je vratima povezano s Crnim morem.

Klima je umjereno kontinentalna (prema Köppenovoj klasifikaciji najveći dio Ukrajine ima vlažnu borealnu klimu s toplim ljetom, a dijelovi juga i jugoistoka vlažnu borealnu klimu s vrućim ljetom); dijelovi crnomorskog zaleđa imaju hladnu stepsku klimu, na južnoj obali Krima klima je suptropska, odnosno po Köppenovoj klasifikaciji umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom, koja graniči sa sredozemnom klimom. Srednja temperatura siječnja iznosi na južnoj obali Krima 2 do 4 °C, u jugozapadnome dijelu Ukrajine –2 °C, u sjeveroistočnome dijelu –7 do –8 °C, a srpnja na južnoj obali Krima i na jugoistoku 22 do 24 °C i u sjeverozapadnome dijelu Ukrajine 18 do 19 °C. U nizinskome dijelu zemlje godišnja se količina oborina smanjuje od sjeverozapada (700 mm) prema jugoistoku (300 mm); Krimska gora ima godišnje 1000 do 1200 mm oborina, a Karpati 1200 do 1600 mm. Najviše je oborina ljeti i u jesen.

Glavnina rijeka pripada slijevu Crnog i Azovskoga mora, a tek se 4% površine odvodnjava prema Baltičkomu moru (Južni Bug i lijevi pritoci Visle). Riječna mreža najgušća je u Polesju, Karpatima i Doneckom kraju. Najveća je rijeka Dnjepar (ukrajinski Dnipro; u Ukrajini 1121 km), s mnogobrojnim pritocima (Pripjat, Desna). Ostale su veće rijeke Dnjestar (ukrajinski Dnister; 925 km), Južni Bug (ukrajinski Pivdenij Buh; 806 km, Donjec (Severski Donjec, ukrajinski Siverskij Donec, 700 km) i Prut. Ukrajini pripada i dio ušća Dunava. Jezera su uglavnom mala; najviše ih je u Polesju, u naplavnoj ravni Dnjepra i Dunava te u primorju (limani; Sasik/Sasyk, Šagani/Šagany). Mnogo je umjetnih (akumulacijskih) jezera; najveća su na Dnjepru (od sjevera prema jugu): Kijevsko (ukrajinski Kyjivsko), Kanivsko, Kremenčuksko, Kamjansko, Dnjeparsko (ukrajinski Dniprovsko) i Kahovsko.

Tri su glavne vegetacijske zone: miješana šuma, šumo-stepa i stepa. Šume (oko 17,7% površine) raširene su pretežno u zapadnome, planinskom dijelu zemlje (Karpati) te na Krimskoj gori. U ostalom, većem dijelu zemlje prevladavaju šumo-stepe te travne stepe. Stepska područja s plodnom crnicom (černozem) najvećim su dijelom obrađena (70,9%, 2013).

Stanovništvo

U Ukrajini prema procjeni (2020) živi 44 264 176 st., odnosno 41 902 416 st. na području bez poluotoka Krima i grada Sevastopolja koji su se, međunarodno nepriznato, 2014. odvojili od Ukrajine. Gustoća naseljenosti iznosi 73,3 st./km² (2020); najgušće su naseljeni Donjecki ugljeni bazen (više od 400 st./km²), porječje gornjega Dnjestra (200 do 400 st./km²), Lavovska oblast (115 st./km²) i industrijsko područje uz Dnjepar, a najrjeđe Černihivska oblast (31 st./km²) na sjeveru, Hersonska oblast (36 st./km²) na jugu, Polesje (oko 50 st./km²) i Karpati. Glavninu stanovništva čine Ukrajinci (77,8%, popis 2001). Rusa (ukupno 17,3%) ima najviše na Krimu (60,4% stanovništva, 2001; 67,9%, 2014), u istočnome dijelu Ukrajine i u gradovima. Od ostalih naroda najviše ima Bjelorusa (0,6%), Moldavaca (0,5%) i Krimskih Tatara (0,5%), dok su se Židovi većim dijelom iselili 1990-ih (0,9% u 1989., a 0,2% u 2001). Znatan broj Ukrajinaca živi izvan teritorija zemlje, najviše u Rusiji, SAD-u, Kanadi, Moldaviji, Kazahstanu i Bjelorusiji. Službeni je ukrajinski jezik, a raširen je i ruski, koji je na nekim područjima drugi službeni jezik. Stanovnici su uglavnom pravoslavci (oko 53%), a dio stanovništva zapadne Ukrajine su grkokatolici; ima i rimokatolika, protestanata i židova. Pred II. svjetski rat (1939) u Ukrajini je živjelo 40,5 milijuna stanovnika, 1959. godine 41,9 milijuna stanovnika, 1981. godine 50,1 milijun stanovnika, a za posljednjega popisa 2001. godine 48 457 102 st. Od 1993 (52 244 100 st.) broj stanovnika neprestano se smanjuje (u 30-ak godina za čak osam milijuna stanovnika) zbog stalnoga negativnoga prirodnog priraštaja (–6,6‰, 2019) i djelomično iseljivanja. Naime, od 1991. stopa nataliteta (8,1‰, 2019) stalno je niža od stope mortaliteta (14,7‰, 2019). U razdoblju 2015–19. prirodni pad broja stanovnika iznosio je u prosjeku 5,3‰ godišnje (0,53%); prirodni pad broja stanovnika veći je na selu (–8,7‰, 2019) nego u gradu (–5,5‰, 2019). Smrtnost je dojenčadi u stalnom padu (7,0‰, 2019). Iseljivanje je bilo veliko potkraj 1980-ih te od 1994. do 2004 (razlika broja iseljenih i useljenih i do 170 000 st. godišnje), najviše u zemlje izvan područja bivšega SSSR-a (osobito iseljivanje Židova) te u Njemačku, SAD, Češku, Madžarsku i Poljsku. U posljednjih 15 godina Ukrajina ima više useljenih (45 011 st., 2019) nego iseljenih osoba (26 789 st.), pa pozitivna migracijska bilanca (18 222 st.) ublažava utjecaj negativnoga prirodnog priraštaja; imigranti se doseljuju najviše iz Rusije, Moldavije, Uzbekistana, Bjelorusije. Zbog niskoga nataliteta stanovništvo stari; u dobi je do 14 godina starosti 15,3% (2020; 14,6% stanovništva 2013), od 15 do 64 godine 67,6%, a starije je od 65 godina 17,1% (15,2% 2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2019. iznosi 77,0 godina, a za muškarce 66,9 godina. Ekonomski je aktivno 18 066 000 st. (2019), od toga je nezaposleno 8,2%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 5,9%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 24,5%, a u uslužnim djelatnostima 69,6% zaposlenih (2019). Među više sveučilišta najstarija su u Lavovu (osnovano 1661), Kijevu (najveće; osnovano 1834), Harkivu (1805), Odesi (1865), Černivcima (1875) i Dnipru (1918). Glavni je grad Kijev (ukrajinski Kуjiv), koji ima 2 967 360 st. (2020). Ostali su veliki gradovi (s više od 300 000 st., 2020): Harkiv (1 443 207 st.), Odesa (1 017 699 st.), Dnipro (990 724 st.), Doneck (Donec’k; 908 456 st.), Zaporižja (Zaporižžja; 731 922 st.), Lavov (L’viv; 724 314 st.), Krivij Rih (Kryvyj Riĝ; 619 278 st.), Mikolajiv (Mykolajiv; 480 080 st.), Mariupolj (Mariupol’; 436 569 st.), Sevastopolj (Sevastopol’; 418 773 st.), Luhansk (Luĝans’k; 401 297 st.), Vinicja (Vinnycja; 370 707 st.), Simferopolj (Simferopol’; 342 054 st.) i Makijivka (341 362 st.). Glavnina gradskoga stanovništva Ukrajine (69,5%, 2020) živi u području Donjeckoga bazena i porječju srednjega toka Dnjepra.

Gospodarstvo

Kao republika u sastavu Sovjetskoga Saveza (do kraja 1991), Ukrajina je po ekonomskoj važnosti bila na drugome mjestu (iza Rusije kao savezne republike). Tijekom 1960-ih i 1970-ih se ubrzano industrijalizira, pretežno na osnovi bogatih rudnih nalazišta (ugljen, željezna ruda, mangan, grafit, nikal i dr.), uglavnom u Doneckoj i Luhanskoj oblasti (s dijelom u ruskoj Rostovskoj oblasti čine Donjecki ugljeni bazen), području oko Krivij Riha, Nikopolja i dr. Uz rudarstvo razvija se metalurgija, strojogradnja, kemijska industrija, građevinarstvo, proizvodnja vozila i dr. Tijekom 1980-ih Ukrajina je posjedovala oko 20% sovjetske industrije, a bila je važna i u proizvodnji naoružanja, uključujući zrakoplove, raketno i nuklearno oružje. Središta vojne industrije bili su Dnipro, Zaporižja i dr. (potkraj 1980-ih oko 80% velikih ukrajinskih tvornica imalo je vojnu namjenu). Ukrajina je bila značajna i u sovjetskoj poljoprivredi; sredinom 1970-ih proizvodi 20% žitarica, 58% šećerne repe, 63% suncokreta i dr., a važna je i po voćarstvu, vinogradarstvu, uzgoju duhana i dr. Ekonomski razvoj zahtijevao je snažniju potporu energetskoga sektora pa se, uz modernizaciju i podizanje novih hidroelektrana (na Dnjepru) te izgradnju termoelektrana, od 1970-ih pokreću i nuklearne elektrane, prve uz Rivne i Černobilj (potkraj 2021. četiri elektrane s ukupno 15 nuklearnih reaktora podmiruju oko 50% ukrajinskih energetskih potreba). Tijekom 1980-ih Ukrajina je u ukupnome sovjetskom BDP-u sudjelovala s približno 25%, a preko ukrajinskih luka odvijao se najveći dio sovjetske pomorske trgovine.

S neovisnošću potkraj 1991. pokrenut je prijelaz s državnoplanske privrede na tržišnu ekonomiju, koji je početno rezultirao padom proizvodnje i nacionalnoga dohotka, te porastom korupcije, siromaštva i nezaposlenosti (većina privatizacije provedena je 1994–2004). Tijekom 1991–97. industrijska proizvodnja pala je za 48%. Vrijednost BDP-a smanjena je s 81,3 milijarde USD (1990) na 31,5 milijarda USD (1999); BDP po stanovniku pao je s 1570 USD (1990) na 636 USD (1999). Zabilježena je i rekordna inflacija od 2500% (1992), najviša stopa nezaposlenosti od 11,8% (1999), te najveći udjel siromašnoga stanovništva oko 70% (2001). Najveći BDP ostvaren je 2013. u vrijednosti od 190,4 milijarde USD (oko 4030 USD po stanovniku). Potom gospodarstvo opterećuje izraženija politička nestabilnost, sa sukobima oko promjene vlasti, separatizmom proruskih regija i odcjepljenjem Krima. Početkom 2000-ih više od 50% industrijske proizvodnje odvijalo se u Dnipru i Zaporižju (uz Dnjepar), te istočnijima Donecku i Luhansku koji su od 2014. središta proruske pobune i izvan kontrole ukrajinskih vlasti. Pogoršanje odnosa s Rusijom negativno je utjecalo i na vojnoindustrijsku proizvodnju koja je bila zajednička s ruskim kompanijama, te na energetsku opskrbu jer se većina nafte i plina te znatan dio nuklearnoga goriva uvozi iz Rusije (2021. domaćom proizvodnjom podmiruje se 40% goriva za nuklearne elektrane). Smanjena je i zarada od tranzita ruskoga plina prema srednjoj Europi, budući da se Rusija sve više koristi plinovodima koji zaobilaze Ukrajinu (potkraj 2019. s ruskim Gazpromom zaključen je petogodišnji ugovor po kojem bi Ukrajina zaradila oko sedam milijarda USD od tranzita plina).

Godine 2018. ostvaren je BDP u vrijednosti od 130,8 milijarda USD; potom je 153,8 milijarda USD (2019) i 155,4 milijarde USD (2020). BDP po stanovniku iznosio je 3096 USD (2018), 3662 USD (2019) te 3726 USD (2020). U sastavu BDP-a (2018) vodeći je uslužni sektor (oko 66%), a slijede industrijski (24%) i poljoprivredni (10%). Vodeće su industrijske grane rudarstvo, građevinarstvo, metalna i kemijska industrija, proizvodnja vozila, električne energije i hrane. Glavninu poljoprivredne ponude čine žitarice, šećerna repa, uljarice, povrće, duhan, meso, mlijeko i sirevi. Ukrajina je među vodećim proizvođačima žitarica u svijetu (2019/20. proizvela je oko 74,7 milijuna t, a 2020/21. oko 63,9 milijuna t).

Vrijednost robnog izvoza 2019. bila je 49,5 milijarda USD, a uvoza 55,4 milijarde USD. Poljoprivredni i prehrambeni proizvodi čine približno trećinu izvoza (najviše kukuruz, pšenica i biljno ulje), dok 20% izvoza čine željezna ruda i različite vrste željeznih proizvoda. Izvozi također kemikalije, dijelove za vozila, strojeve i opremu, odjeću, obuću, namještaj, i dr. U uvozu prevladavaju naftni derivati, plin, vozila, lijekovi, ugljen, kemikalije, strojevi i oprema, prehrambeni proizvodi, telekomunikacijski uređaji, roba široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Rusija (9,4%), Kina (7,9%), Njemačka (6,2%), Poljska (5,5%), Italija (5,2%) i Turska (4,8%). Najviše uvozi iz Kine (13,3%), Rusije (12%), Njemačke (9,6%), Poljske (9,3%), Bjelorusije (7,4%) i Madžarske (4,3%).

Od 2005. znatan je porast izravnih stranih ulaganja; njihova prosječna godišnja vrijednost tijekom 2005–13. iznosila je 7,2 milijarde USD (najviše 10,7 milijarda USD, 2008). Strana ulaganja padaju s političkom nestabilnošću i unutarnjim oružanim sukobima (2014. iznose 847 milijuna USD), a potom postupno rastu te 2019. iznose 5,8 milijarda USD. Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti tijekom 2016–20. iznosila je 9%, a udjel siromašnoga stanovništva bio je 43,2% (2018). Gospodarski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu koje su porasle s 9,4 milijarde USD (2016) na 15,7 milijarda USD (2019); 2020. iznosile su 15,2 milijarde USD. Veličina je javnoga duga 60,8% BDP-a (2020).

Promet

Kroz Ukrajinu prolaze prometnice koje povezuju srednju i zapadnu Europu sa Zakavkazjem i srednjom Azijom te Rusiju i Bjelorusiju s Crnim, odnosno Sredozemnim morem. Duljina željezničkih pruga iznosi 19 800 km, od čega je elektrificirano 9300 km ili 47% (2019). Cestovna je mreža duga 161 900 km (asfaltirano 98%, 2019). Najgušća je mreža prometnica u Donjeckom bazenu i duž Dnjepra. Glavnina robnoga prometa otpada na cestovni promet (73%, 2019). Unutarnji vodeni promet (ukupna duljina plovnih putova iznosi 1900 km, 2019) odvija se najvećim dijelom Dnjeprom te donjim tokom Dunava (rukav Kilija), duž granice s Rumunjskom (glavne luke Izmajil i Reni), i Pripjatom. Riječne luke (glavne su Kijev, Kamjanske, Dnipro, Zaporižja, Nikopolj i Herson) su u doba SSSR-a imale ukupan godišnji promet do 100 milijuna tona, a 2019. četiri milijuna tona. Dnjepar je preko Dnjeparsko-buškoga kanala (Bjelorusija) povezan s Vislom, odnosno Baltičkim morem. Zbog stvaranja leda na rijekama, plovidba je zimi otežana. U ukupnome trgovačkom pomorskom prometu (160 milijuna tona, 2019) prevladava izvoz (uglavnom žitarice i rude). Glavne su trgovačke morske luke Južne (53,9 milijuna tona), Mikolajiv (33,4 milijuna tona), Čornomorsk, Odesa, Mariupolj i Feodosija, a ribarske Čornomorsk, Kerč, Mariupolj i Sevastopolj. Među 20-ak se međunarodnih zračnih luka prometom ističu Kijev (Borispilj/Boryspil’, 15,3 milijuna putnika, i Žuljani/Žuljany, 2,6 milijuna putnika, 2019), Simferopolj (5,1 milijun putnika, 2019), Lavov, Odesa i Harkiv. Duljina cjevovoda (uglavnom plinovoda) iznosi 46 600 km (2013); glavnina prometa (ukupno 113 milijuna tona, 2019) otpada na plin.

Novac

Novčana je jedinica hrivnja (grivnja: гривня, hrn; UAH); 1 hrivnja = 100 kopijki.

Povijest

Iako se Ukrajina prvi put spominje u jednoj kronici iz XII. st. kao naziv pograničnoga područja (krajina) Kijevske Kneževine, prvi tragovi nastanjenosti na današnjem području istoimene suvremene države mogu se pratiti od paleolitika. Na razvoj neolitičkih kultura oko V. tisućljeća pr. Kr. uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura. Premda su se razvijale u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina, povezuje ih prijelaz sa skupljačko-lovačke na poljodjelsko-stočarsku privredu. Kraj neolitičkog i početak bakrenoga doba na području Ukrajine (IV. do III. tisućljeće pr. Kr.) obilježila je kultura Cucuteni-Tripolje, koju karakteriziraju velika, dijelom utvrđena naselja kružna tlocrta, za više tisuća stanovnika s velikim kućama, te vrsna keramika. Posljedica prodora indoeuropskih naroda na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr. Kr. na područje današnje Ukrajine bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura te početak brončanoga doba. Među njima posebno se ističu nositelji lužičke kulture u zapadnoj Ukrajini, koji su živjeli u utvrđenim naseljima te izrađivali vrsne brončane predmete (posuđe, igle, fibule, narukvice, noževi, koplja, sjekire, srpovi). Usporedno s razvojem lužičke kulture, na području ukrajinskih stepa živjela su stočarska plemena. Početkom I. tisućljeća pr. Kr. pojavljuje se željezno oruđe, a stepu naseljuje tračko pleme Kimerijci; njih su oko VIII. st. pr. Kr. s toga prostora potisnula iranska nomadska plemena Skita koji su uspostavili svoju državu u južnom Podnjeprovlju i na Krimu. Od VI. st. pr. Kr. na Crnom i Azovskome moru nicale su grčke kolonije (Tira, Olbija, Hersonez, Teodozija, Pantikapej, Fanagorija, Tanais i dr.). Pod vlašću Skita i grčkih kolonijâ područje današnje Ukrajine bilo je približno do III. st. pr. Kr., kada su ga osvojili Sarmati, koji su pod utjecajem helenizma iz grčkih kolonija u II. st. pr. Kr. uspostavili plemenski savez na Crnome moru. Budući da je tijekom starog i početkom srednjeg vijeka područje današnje Ukrajine bilo veliko tranzitno područje, preko sarmatskih područja prelazili su mnogobrojni azijski nomadski narodi na putu iz srednje Azije prema Zapadu, odnosno prema Rimskomu Carstvu. Najpoznatiji među njima bili su Goti i Huni, koji su oko 370. prešli Volgu i Don, a za vladavine Atile u V. st. rubne su dijelove današnje Ukrajine uključili u sastav svojega golemog euroazijskoga kraljevstva. Istodobno su se na području Ukrajine oblikovala mnogobrojna istočnoslavenska plemena (Poljani, Severjani, Drevljani, Duljebi, Volinjani, Bijeli Hrvati, Uliči i Tiverci) koja su, nakon propasti hunskoga kraljevstva, na širokome području istočno od Dnjestra i sjeverno od Azovskoga mora stvorila plemenski savez Anta (do poč. VII. st. pod Antima su se razumijevali Slaveni). Taj su plemenski savez 560. razbili Avari, a njegove posljednje ostatke uklonili početkom VII. st. Nakon avarske seobe na Balkanski poluotok potkraj VI. st., na srednjem toku Dnjepra i današnje Ukrajine bilo je uspostavljeno nekoliko novih plemenskih saveza, među kojima je bio najvažniji savez Rusa, Poljana i Severjana sa središtem u Kijevu. Područje toga saveza nazivalo se u zapadnjačkim i bizantskim izvorima »unutrašnjom Rusijom«, prema imenu jednog od tih triju plemena. Uz taj slavenski savez na području današnje Ukrajine razvili su se i mnogobrojni drugi plemenski savezi sa središtima u gradovima Galiču (Halič), Černigovu (Černihiv), Perejaslavu, Vladimiru (Volodimir) i Užgorodu (Užhorod), koji su pod utjecajem Normana (Varjaga) tijekom druge polovice VIII. i prve polovice IX. st. postali središtima ranofeudalnih kneževinâ. Osim Slavena, na područje Ukrajine naselili su se i Pečenezi, koji su potkraj IX. st. osnovali plemenski savez na području između Kijevske Kneževine na sjeveru, donjega toka Dnjestra na zapadu, Crnoga mora na jugu te donjeg i srednjega toka Dnjepra, odnosno Hazarskoga Kaganata na istoku. Zahvaljujući povoljnu geografskom položaju najbrže se razvijala Kijevska Kneževina. Premda su je njezini vladari 875. proširili na Polock i zemlju Kriviča, ubrzo su se sukobili s novgorodskim vladarom Olegom Mudrim (?–912/913), koji ju je 882. osvojio te osnovao Kijevsku (Veliku) Kneževinu (→ rusija, povijest). Sve do početka XI. st. Kijevska je Kneževina bila tek labav savez različitih kneževina predvođenih kijevskim velikim knezom (primus inter pares), a za vladavine Olegovih nasljednika Igora (912/913–945), Olge (945–964), Svjatoslava Igoreviča (964–972) i Vladimira (978–1015) pretvorila se u vodeću silu istočne Europe, koja je nakon pobjede nad Bijelim Hrvatima (992) obuhvaćala sve zemlje od istočnih obalâ Baltičkoga mora do sjevernih obalâ Crnoga mora te od gornjega toka Pripjata na zapadu pa sve do područja gornjega toka Volge na istoku. Za Vladimirove je vladavine bila dovršena kristijanizacija zemlje, koja je ušla u bizantski kulturni krug. Iako je status istočnoeuropske velesile Kijevska Kneževina zadržala i za vladavine Jaroslava Mudroga (1019–54), nakon njegove smrti započeo je proces njezina raspada na samostalne teritorije (kneževine) pod vlašću sporednih grana dinastije Rjurikovića (votčina), koji je istodobno bio praćen doseljenjem neprijateljski i pljačkaški raspoloženih Pečenega na područje donjih tokova Dnjestra i Dnjepra, odakle će sve do pol. XIII. st. ugrožavati južne dijelove Kijevske Kneževine, te Kumana (Polovaca), koji su od 1068. pustošili južne krajeve i kidali prometne i trgovačke veze Kijeva s Crnim morem. Njima su se pridružili i Madžari, koji su u XI–XII. st. zaposjeli zakarpatsku oblast. Iako je raspad Kijevske Kneževine bio zaustavljen tijekom vladavine Vladimira Vsevolodoviča Monomaha (1113–25), Mstislava (1125–32), Jaropolka (1132–39), Vsevoloda (1139–46), Igora (1146), Izjaslava II. Mstislaviča (1146–65), Jurija Vladimiroviča Dolgorukoga (1155–57), Izjaslava (1157–58) i Rastislava (1159–68), nakon smrti potonjega Kijevska se Kneževina raspala na niz manjih kneževina, od kojih su se na području današnje Ukrajine nalazile Galička (poslije Galičko-Volinjska), Vladimirsko-Volinjska, Turovo-Pinska, Kijevska, Černigovska, Novgorodseverska i Perejaslavska. Kneževine na području današnje Ukrajine bile su i dalje teritorijalno velike, no pojedinačno su bile preslabe da bi se obranile od najezde Tatara (1237–40), koji su 1239. razorili Perejaslav i Černigov, a 1240. Kijev. Mongolska provala za dugo je zaustavila gospodarski i kulturni razvoj (→ zlatna horda). I Galičko-Volinjska Kneževina morala je priznati vrhovnu vlast tatarskoga kana. Razoreno i opustošeno područje današnje Ukrajine od tada je naglo zaostajalo prema tadašnjim europskim zemljama. Propadanje međusobno razjedinjenih i često zaraćenih kneževina za mongolske vladavine iskoristila je susjedna Litva, koja je nakon smrti galičko-volinjskoga kneza Danila Galicijskoga 1264. započela pokoravanje kneževinâ na području današnje Ukrajine. Do druge polovice XIV. st. osvojila je Černigovsku, Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu, dok su se poljski feudalci domogli zapadne Volinije (1377), Galicije (1386) i zapadne Podolije (1430). Zakarpatska Rusija ostala je pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva, Bukovina je u XIV. st. ušla u sastav Moldavske Kneževine, a južna Ukrajina u sklop Krimskoga Kanata. Litavski veliki knezovi uspjeli su u XIV. st. likvidirati ukrajinske nasljedne kneževine i uspostaviti oblasti s namjesnicima iz redova litavskih feudalaca. U XV. st. u vezi s razvojem robno-novčanih odnosa i trgovine jačaju veliki gradovi te stječu samoupravu; stvara se razvijeno feudalno društvo. Kada je unija između Litve i Poljske, tzv. Lublinska unija, dovela (1569) do njihova realnog sjedinjenja, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod vlast Poljske, a poljsko je plemstvo steklo posjede u Ukrajini. Crkva (do tada pod samostalnom Kijevskom metropolijom) sklopila je tzv. Brestlitovsku uniju s Katoličkom crkvom (1596). To je, kao i činjenica da su poljski moćnici zauzeli najveće posjede, izazvalo nezadovoljstvo i otpor. Predvodnici buna bili su ukrajinski Kozaci, koji su se, nakon raspada Zlatne Horde, potkraj XV. i početkom XVI. st. naselili oko Dnjepra. Potkraj XVI. st. izbio je niz seljačkih buna koje su potpomagali Kozaci, kao npr. ustanak Krištofa Kosinskoga (Kryštof Kosyns’kyj) 1591–93., Severina Nalivajka (Severyn Nalyvajko) 1594–96., a pojačano ugnjetavanje potaknulo je nove ustanke i u XVII. st., npr. pod hetmanom Tarasom Fedorovičem (T. Fedorovyč) 1630., pod hetmanom Ivanom Sulimom (I. Sulyma) 1635., zatim ustanak Pavla Buta (Pavljuka) 1637., Jakiva Ostrjanina (J. Ostrjanyn) i Dmitra Hunje (Dmytro Ĝunja) 1638. Nezadovoljnici su se sve više oslanjali na Rusiju. Godine 1648. započeo je oslobodilački rat ukrajinskog naroda protiv Poljaka, koji je vodio hetman Bogdan Hmeljnicki. Iako je poljskoj vojsci nanio teške poraze i uspostavio neovisnu državu (1648–54), Hmeljnicki je uvidio da se samostalna hetmanska Ukrajina ne može održati protiv Osmanlija i Poljaka, pa je tražio oslonac u Rusiji. Na Perejaslavskom saboru 1654. Ukrajina se stavila pod rusku zaštitu, što su Rusi tumačili kao ujedinjenje Ukrajine s Rusijom (Perejaslavski ugovor, 1654). Izravno miješanje Rusije izazvalo je Poljsko-ruski rat 1654–67. Primirjem u Andrusovu 1667. i tzv. Vječnim mirom 1686. Poljska je zadržala dio Ukrajine zapadno od Dnjepra, hetmanska država s Kijevom i metropolijom pripala je Rusiji, a područje zaporoških Kozaka došlo je pod poljsko-ruski kondominij. Međutim, carska Rusija nastavila je ugnjetavanje Ukrajine jednako kao i Poljska i Ugarska, o čem svjedoče seljačko-kozački ustanci potkraj XVII. i u XVIII. st. (u kozačkoj vojsci, u Zaporožju, u ruskom i poljskom dijelu Ukrajine). Pokušaj odcjepljenja od Rusije 1709. u Švedsko-ruskom ratu nije uspio (→ mazepa, ivan). U poljskom dijelu Ukrajine izbio je oko 1730–60. ustanički pokret gajdamaka (hajdamaki), a 1768. veliki ustanak »Kolijivščina«. No stanje se nije nigdje popravilo. Carica Katarina II. Velika prisilila je posljednjega hetmana Kirila Rozumovskoga (Kyrylo Rozumovs’kyj; ruski Kiril Razumovski) na abdikaciju i tako hetmansku vlast zamijenila administrativnom, osnovavši Maloruski kolegij (1764). Pošto je bilo osvojeno uporište zaporoških kozaka Sič (1775), Ukrajina je do 1783. izgubila svaku autonomiju. Pri prvoj podjeli Poljske Habsburška je Monarhija dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga 1774., Krim 1783. te zemlje između Buga i Dnjestra 1791. Pri drugoj podjeli Poljske 1793. i poljski dio Ukrajine došao je pod rusku vlast. U drugoj polovici XVIII. st. ruska vlast naseljavala je do tada puste stepe te podignula niz novih naselja u kojima većinu stanovništva nisu činili Ukrajinci. Kao i u Rusiji, feudalni sustav karakterizirali su veliki plemićki i državni posjedi, na kojima su kmetovi radili u prvim manufakturnim proizvodnim poduzećima (već krajem XVIII. st. bilo je oko 200 velikih poduzeća), rudnicima i sl. Tada je došlo do razvoja obrta, a sve je više rastao i najamni rad. Zbog pojačana pritiska sve su češći bili ustanci seljaka i radnika u manufakturnim poduzećima. Ubrzan je bio i gospodarski razvoj Crnomorskoga primorja i južne Ukrajine, u kojoj su redom nicali gradovi Herson, Aleksandrovsk (danas Zaporižja), Jekaterinoslav (danas Dnipro), Odesa i mnoga druga manja naselja. Godine 1796. područje Ukrajine istočno od Dnjepra bilo je organizirano u pet gubernija spojenih 1832. u Kijevsko generalgubernatorstvo, dok su gubernije južne Ukrajine 1812. ušle u Novorusko-Besarabijsko generalgubernatorstvo. Pokret dekabrista odjeknuo je i u Kijevu, gdje je od 29. XII. 1825. do 3. I. 1826. trajao ustanak Černigovskoga puka. Prvu polovicu XIX. st. obilježio je osnutak mnogobrojnih tajnih društava koja su pokušavala organizirati proturuski otpor. Već 1821. ondje je bilo osnovano Južno društvo dekabrista, a 1823. i Društvo ujedinjenih Slavena. Građansko-demokratski program imalo je i najznačajnije Ćirilo-metodsko društvo, osnovano krajem 1845., koje je uz ukidanje kmetstva, ukidanje nacionalne neravnopravnosti i plemićkih povlastica zagovaralo i ujedinjenje svih slavenskih naroda u federativnu republiku. Društvo je ubrzo bilo zabranjeno, a njegovi članovi uhićeni tijekom 1847. Car Nikola I. i ovdje je represivnim mjerama suzbio svaku oporbu, pa je Ukrajina tada izgubila i posljednje tragove samostalnosti: godine 1835. bio je ukinut poseban položaj gradova (do tada je bilo priznavano magdeburško pravo), a 1839. ukinuta je Ukrajinsko-katolička crkva (Grkokatolička ili Unijatska crkva), čiji su vjernici bili prisiljeni prijeći na pravoslavlje. Za razliku od ruskog, u habsburškom dijelu Ukrajine došlo je 1848. do značajnih promjena. Pod dojmom Ožujske revolucije u Beču, austrijski car Ferdinand I. ukinuo je kmetstvo i proveo djelomičnu agrarnu reformu, pa su seljaci plemićku zemlju dobivali na otkup. Austrijska carska vlada podržala je i prvu ukrajinsku političku organizaciju Glavnu rusku radu, osnovanu u svibnju 1848. u Istočnoj Galiciji, s pretežito kulturnim programom. U ruskom dijelu kmetstvo je ukinuto u doba cara Aleksandra II. (1861). Iako tada nije bilo uvedeno potpuno privatno vlasništvo na zemlju, ta je odluka potaknula daljnji razvoj gospodarstva. Tada se slobodno razvijao u Kijevu i nacionalni pokret pod vodstvom povjesničara Mikole (Mykole) Kostomarova i pjesnika Tarasa Ševčenka. Njihove ideje o ukrajinskoj naciji (bez antiruskih osjećaja) brzo su se proširile po Ukrajini. No nakon neuspjeloga poljskog ustanka 1863., Aleksandar je odustao od politike nacionalnih sloboda (na kulturnom području), bojeći se da to ne ugrozi ostatke njegove reforme. Iste je godine bilo zabranjeno tiskanje knjiga na ukrajinskom jeziku, koji se proglašava ruskim dijalektom (»maloruski«). Sloboda tiska vraćena je tek nakon revolucije 1905. Od 1890-ih započeo je intenzivan industrijski razvoj temeljen na stranome kapitalu, posebno u proizvodnji ugljena i u metalurgiji. Kao i u Rusiji, prve stranke osnivane su u to doba. Među njima su dominirale socijalističke stranke, što je bilo posljedica specifičnih političkih i socijalnih uvjeta (brojnost radništva). Prva među njima bila je Ukrajinska revolucionarna stranka (osnovana 1900). Ona se ubrzo razdvojila u lijevo krilo, koje se 1908. priključilo Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji, a ostali su promijenili naziv u Ukrajinska socijaldemokratska radnička stranka (1905). U revolucionarnom razdoblju prosvjednog i masovnoga karaktera 1905–07. bili su seljački ustanci, politički štrajkovi radnika, revolucionarni istupi vojnika i mornara (na oklopnjači Potemkin u Odesi 1905; ustanak u Sevastopolju 1905). U većim gradovima početkom XX. st. formiraju se sovjeti radničkih deputata. Stolipinova agrarna reforma 1906. konačno je privatizirala zemlju, što je potaknulo trgovinu posjedima, migracije stanovništva te jači razvoj poljoprivrede. Istodobno su ukrajinski zastupnici u Dumi nastojali izboriti kulturnu (ne i političku) autonomiju. Nezadovoljstvo širokih slojeva vlastodršci su usmjeravali u antisemitizam, pa je na području Ukrajine često dolazilo do krvavih pogroma Židova (koji su dobili građansku ravnopravnost tek nakon revolucije 1917). Za razliku od ruskog dijela, u austrijskom je bio potican slobodan razvoj nacionalnog pokreta kako bi poslužio kao protuteža poljskomu. Još 1848. u Lavovu je bila otvorena katedra za ukrajinski jezik i književnost, a 1894. za ukrajinsku povijest. Za I. svjetskog rata Ukrajina je bila poprište velikih i mnogih ratnih operacija i predmet mnogobrojnih diplomatskih kombinacija. Nakon revolucije 1917. u Ukrajini je zavladalo dvovlašće Privremene vlade Kerenskog i ukrajinskog parlamenta (Ukrajinska Rada, osnovana 6. III. 1917. u Kijevu) pod vodstvom Mihajla Gruševs’koga, u kojem su većinu činili eseri (članovi Socijalističko-revolucionarne partije) i menjševici. Privremena vlada iz Petrograda priznala je Generalni sekretarijat Ukrajinske Rade, odnosno ukrajinsku vladu za svoj legitimni organ. Ukrajinska Rada u lipnju je zatražila autonomiju, a nakon Listopadske revolucije u Petrogradu i Moskvi proglasila je 19. XI. 1917. Ukrajinsku Narodnu Republiku sa sjedištem u Kijevu. Nasuprot tomu, boljševici su uspostavili vlast u Harkivu (prosinac 1917). Ukrajinska Rada proglasila je 22. I. 1918. neovisnost Ukrajine. Njezini su zastupnici sudjelovali u sklapanju Brestlitovskoga mira. S Centralnim silama sklopili su zaseban ugovor kojim im je bila priznata neovisnost (9. II. 1918). Nakon toga sovjetska se vojska morala povući iz osvojenih područja (8. II. 1918. osvojila je Kijev). Centralne sile potom su do travnja 1918. zaposjele gotovo cijelu Ukrajinu, a general Pavlo Skoropadskij (Skoropad’skyj) bio je proglašen njezinim hetmanom. Međutim, već u ljeto 1918. počeo je otpor boljševika. Sukobi su se pojačali nakon povlačenja austrougarskih postrojbi, a hetman Skoropadskij bio je srušen 14. XII. 1918. Vlast je preuzeo Ukrajinski direktorij na čelu s Volodimirom Viničenkom (Volodymyr Vynnyčenko) i Simonom (Symonom) Petljurom. Na jugu Ukrajine protiv sovjetske vlasti intervenirale su francuske i britanske postrojbe. Započeo je otvoreni rat za neovisnost Ukrajine. Do travnja 1919. sovjetska vojska zauzela je većinu ukrajinskih gradova (Harkiv, Kijev, Odesu, Sevastopolj i dr.), a do srpnja iste godine poljska vojska zaposjela je zapadnu Ukrajinu. Građanski rat u Ukrajini još je u studenom 1918. iskoristila Rumunjska za zaposjedanje sjeverne Bukovine te Čehoslovačka za osvajanje Zakarpatske Ukrajine. U jesen 1919. general Anton Ivanovič Denjikin uspio je potisnuti sovjetske postrojbe iz većega dijela Ukrajine, ali je Crvena armija ponovno zauzela ta područja u zimu (16. XII. 1919. bio je zauzet Kijev, a 7. II. 1920. Odesa). Posljednji pokušaj da se održi ukrajinska neovisnost započeo je sklapanjem saveza s Poljskom (travanj 1920). Njezina je vojska 6. V. 1920. zauzela Kijev, ali su sovjetske snage uspjele zauzeti Ukrajinu na desnoj obali Dnjepra, te dio Galicije, gdje su osnovale Galicijsku SSR. U daljnjem tijeku rata Poljska je ponovno osvojila istočnu Galiciju i dio Volinije. Rat je završio mirom u Rigi 1921. Izvan teritorija Ukrajinske SSR ostala je Zapadna Ukrajina (pripala je Poljskoj), sjeverna Bukovina (bila je u posjedu Rumunjske) i Zakarpatska Ukrajina (pod Čehoslovačkom). Protjerivanje bjelogardijaca s Krima dovršeno je do studenoga 1920. Nakon završetka građanskog rata, u Ukrajini su nastupile bitne socijalističke promjene poput onih u Ruskoj SFSR (nacionalizacija industrije, banaka, transporta, likvidacija veleposjeda, ukidanje vlasništva na zemlju i dr.). Provodila se nova ekonomska politika (→ nep). U prosincu 1922. Ukrajina je ušla u sastav SSSR-a. Godine 1924. u okviru Ukrajinske SSR osnovana je Moldavska Autonomna SSR, a 1923–25. umjesto stare administrativne podjele na gubernije uvedena je podjela na okruge i rajone (od 1932. na oblasti). Zajedno s drugim sovjetskim republikama Ukrajina je 1929. bila uključena u izgradnju planske privrede. Tada je započeo i proces kolektivizacije privatnih seljačkih gospodarstava. Do kraja 1932. u kolhoze je bilo organizirano oko 70% seljačkih gospodarstava i 80% sjetvenih površina. Posljedica nasilne kolektivizacije i gospodarsko-društvenih lomova bila je velika glad (»holodomor«), u kojoj je na području Ukrajine umrlo tijekom 1932–33. između 4 i 6 milijuna ljudi. Promjene u privrednoj i socijalnoj strukturi regulirane su 1937. novim ustavom Ukrajinske SSR, nakon donošenja Ustava SSSR-a (1936). Staljinove čistke i ovdje su dosegnule vrhunac 1937–38., a u njima je stradao značajan dio ukrajinske političke i intelektualne elite. Nakon sloma Poljske u rujnu 1939., a na temelju sovjetsko-njemačkog pakta o nenapadanju od 23. VIII. 1939., teritorij zapadne Ukrajine, do tada pod poljskim vrhovništvom, došao je pod sovjetsku vlast te je 1. XI. i formalno bio uključen u sastav SSSR-a, a 14. XI. ujedinjen s Ukrajinskom SSR. U lipnju 1940. Sovjetskomu Savezu pripojena je Besarabija i sjeverna Bukovina (od 2. VIII. također u sastavu Ukrajinske SSR). Tijekom II. svjetskog rata Ukrajina je bila jedno od glavnih ratišta (1941–44), zbog čega je pretrpjela goleme ljudske gubitke te uništavanje kulturnih i gospodarskih dobara. Iz ugroženih područja tijekom 1941. bio je evakuiran dio (oko 550) velikih industrijskih objekata te oko 3,5 milijuna ljudi. Borbe oko Kijeva (srpanj 1941), Odese (kolovoz 1941) i Sevastopolja (1941–42) pomogle su sovjetskoj armiji da spriječi provođenje Hitlerova plana o munjevitom osvajanju cijeloga Sovjetskog Saveza. Ipak, u ljeto 1942. njemačke postrojbe uspjele su zaposjesti cijelu Ukrajinu, koja je pod okupacijom bila podijeljena na tri administrativna područja: rumunjsko generalgubernatorstvo Transnistriju (između Buga i Dnjepra), zapadni distrikt Galiciju (pridodanu generalgubernatorstvu poljskih zemalja) i preostali dio Ukrajine, koji je bio stavljen pod izravnu upravu Reichskommissariata. Po Hitlerovim planovima Ukrajina je trebala postati kolonija Trećega Reicha i njegova važna žitnica i sirovinska baza. Ukrajinsko stanovništvo u početku je bilo raspoloženo za suradnju s Nijemcima, pogotovo nakon staljinističkoga terora. Međutim, okrutna njemačka uprava izazvala je otpor, pa je već 1942. bila osnovana Ukrajinska ustanička armija, koja se borila i protiv Nijemaca i protiv komunista. Pod njemačkom i rumunjskom okupacijom Ukrajina je bila sve do kolovoza 1943., kada je Crvena armija nakon Kurske bitke (srpanj–kolovoz 1943) prešla u protunapad. Do kraja godine zaposjela je istočne i središnje dijelove Ukrajine (Kijev je bio oslobođen 6. XI. 1943), a do listopada 1944. stavila je cijeli teritorij Ukrajine pod svoj nadzor. Ubrzo je Crvena armija zaposjela i Zakarpatsku Ukrajinu, koja je 26. XI. 1944. bila pripojena manifestom o ujedinjenju Ukrajinskoj SSR, kao i sjeverozapadnu Besarabiju (od 1947. u sastavu Ukrajinske SSR). Na osnovi sporazuma SSSR-a i Čehoslovačke od 29. VI. 1945., Ukrajinskoj SSR priključeno je Zakarpatsko područje (oko 12 800 km²; od 1946. Zakarpatska oblast). U listopadu 1945. Ukrajina je zajedno s Rusijom i Bjelorusijom postala članica UN-a. Ruska republika ustupila joj je Krimsku oblast 19. II. 1954 (→ krim). Politička prevlast Ukrajinske komunističke partije održana je do raspada SSSR-a (1991), a iz njezinih redova bili su i neki članovi sovjetskog državnog vodstva (Nikita Hruščov, Nikolaj Podgorni). Političku krizu 1986. izazvalo je prikrivanje posljedica nesreće u nuklearnoj elektrani u Černobilju. Demokratizacija je uslijedila s političkim promjenama u SSSR-u; deklaracija o neovisnosti donesena je 24. VIII. 1991 (potvrđena je referendumom 1. XII. 1991), a stupila je na snagu raspadom SSSR-a 25. XII. 1991. Na prvim predsjedničkim izborima početkom prosinca 1991. pobijedio je kao nestranački kandidat Leonid Kravčuk (na vlasti bio do 1994). Početkom 1990-ih bilo je više sporova s Rusijom (oko statusa Krima, podjele ratne Crnomorske flote, oko ruske inicijative za uvođenje zajedničke vojske i valute i dr.). Izražene su bile i autonomističke težnje pojedinih područja s većinskim ruskim stanovništvom (osobito u istočnom dijelu Ukrajine i u Krimskoj oblasti). Istodobno su vlasti u pridnjestarskom području težile odvajanju od Moldavije i priključenju Ukrajini. Poput većine bivših sovjetskih republika, Ukrajina je početkom veljače 1994. pristupila vojnoj suradnji s NATO-om (program Partnerstvo za mir). Iste godine temeljem tzv. Budimpeštanskog memoranduma Ukrajina je prepustila nuklearno oružje na svom teritoriju Rusiji, a Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija su joj zagarantirale teritorijalni integritet i suverenitet. Na parlamentarnim izborima održanima u ožujku i travnju 1994. najviše glasova dobila je reorganizirana Komunistička partija Ukrajine (relativnu većinu dobila je i na izborima u ožujku 1998). Na predsjedničkim izborima u srpnju 1994. pobijedio je Leonid Kučma (reizabran je 1999. uz oporbene prosvjede; na vlasti je ostao do siječnja 2005). S Rusijom je 1997. postignut sporazum o podjeli ratne Crnomorske flote (u Sevastopolju je održana ruska vojno-pomorska baza). Političku krizu i oporbene prosvjede izazvalo je ubojstvo novinara Georgija Gongadzea (u rujnu 2000), koji je upozoravao na kriminal u državnom vodstvu. Na parlamentarnim izborima 2002. najviše glasova dobila je oporbena koalicija Naša Ukrajina, koju je predvodio Viktor Juščenko (1999–2001. bio je premijer). Potkraj 2004. političku krizu izazvalo je ponavljanje predsjedničkih izbora i pokušaj vlasti da ospori pobjedu V. Juščenka (podržavanog i od stranačkoga saveza pod vodstvom Julije Timošenko) nad protukandidatom Viktorom Janukovičem (od 2003. vođom proruske Stranke regija). Od prosinca 2004. Juščenko je podržavan masovnim prosvjedima (tzv. narančasta revolucija), a predsjednički mu je mandat započeo u siječnju 2005. Zagovarao je orijentaciju prema Europskoj uniji, što je narušavalo odnose s Rusijom (2006–09. opterećene i pitanjem plaćanja ruskoga plina te njegova prijenosa u zemlje EU-a). Na parlamentarnim izborima potkraj rujna 2007. najviše glasova osvojila je Stranka regija, ali je održana prevlast koalicije pod vodstvom J. Timošenko (premijerka 2005. i 2007–10). Njezino suprotstavljanje predsjedniku Juščenku u rujnu 2008. izazvalo je parlamentarnu krizu. Politička nestabilnost trajala je i nakon predsjedničkih izbora početkom 2010., kada je pobjedu V. Janukoviča osporavala J. Timošenko (njezino zatvaranje i suđenje 2011. kritizirali su predstavnici EU-a). Janukovič je na predsjedničkom položaju od veljače 2010. te zagovara veću suradnju s Rusijom. Njegov suradnik Mikola (Mykola) Azarov postaje premijer u ožujku 2010; predvodi Stranku regija, koja pobjeđuje na parlamentarnim izborima u listopadu 2012. Potkraj studenoga 2013. započeli su u Kijevu masovni oporbeni prosvjedi, nakon odluke vlasti da ne prihvati sporazum o približavanju Europskoj uniji. Prosvjedi protiv Janukovičeve proruske politike (učvršćene ekonomskim sporazumima s Moskvom u prosincu 2013) nastavljeni su početkom 2014 (oporbene snage, koje su podržali Europska unija i SAD-a, preuzele su vlast u pojedinim zapadnim dijelovima Ukrajine). U Kijevu su sukobi radikalnih prosvjednika i policije rezultirali s više desetaka poginulih. Urušavanje režima vodilo je parlamentarnoj odluci o Janukovičevoj smjeni, potkraj veljače 2014; stvorena je privremena vlast, a napetosti su nastavljene u pojedinim područjima s većinskim ruskim stanovništvom (u Krimskoj oblasti i dijelovima istočne Ukrajine). Došlo je do ruske vojne intervencije na Krimu te izdvajanja Krima i Sevastopolja iz Ukrajine i njihova priključenja Rusiji (sporazum od 18. III. 2014) što je izazvalo širu međunarodnu krizu. Potom i dijelovi Luhanske i Donecke oblasti postaju uporišta proruskih snaga (u travnju proglašavaju neovisnost) te poprište oružanih sukoba s ukrajinskim jedinicama; početkom svibnja 2014. do sukoba je došlo u Odesi. Na predsjedničkim izborima održanim u većem dijelu Ukrajine (25. V. 2014) pobijedio je Petro Porošenko. U veljači 2015. s Rusijom je postigao sporazum o primirju u istočnoj Ukrajini, uz posredovanje Njemačke i Francuske (tzv. sporazum iz Minska), kojim je predviđena decentralizacija Ukrajine i veća autonomija za Luhansku i Donecku oblast. Potom se povremeno događaju oružani incidenti, uz različito tumačenje nekih odredaba sporazuma, što otežava njegovu primjenu. Do sredine 2015. u sukobima u istočnoj Ukrajini bilo je oko 6200 poginulih; raseljeno je oko 1,3 milijuna stanovnika (od toga oko 51% na pobunjeničkim područjima), a iz Ukrajine je izbjeglo oko 867 000 stanovnika (najviše u Rusiju). Nestabilnosti pridonosi i često političko suprotstavljanje predsjednika Porošenka i premijera Arsenija Jacenjuka (na položaju je od veljače 2014; predvodi desničarsku stranku Narodni front). U travnju 2016. Jacenjuk je odstupio s položaja, a premijer je postao Volodimir Hrojsman (Volodymyr Ĝrojsman; od 2014. zastupnik iz redova Porošenkove stranke, član vlade, potom predsjednik parlamenta). Odnosi s Rusijom su se dodatno pogoršali u studenome 2018., nakon oružanoga incidenta u akvatoriju Kerčkih vrata (Rusija je zaplijenila tri ukrajinska vojna broda), kada je Ukrajina proglasila ratno stanje u više pograničnih pokrajina. Međudržavne odnose opteretilo je i proglašenje autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve u prosincu 2018. čemu se snažno usprotivila Ruska pravoslavna crkva. Nakon izborne pobjede, u svibnju 2019. predsjednik republike postao je popularni glumac Volodimir Zelenskij. Njegova stranka Sluga naroda na izborima u srpnju 2019. osvaja apsolutnu zastupničku većinu. Odnosi s Rusijom ostali su opterećeni pitanjem Krima i zastojem pregovora (na osnovi sporazuma iz Minska) koji su trebali riješiti status proruskoga pobunjeničkog teritorija u istočnoj Ukrajini (oko trećine Luhanske i Donecke oblasti s približno 3,7 milijuna stanovnika); pokušaj predsjednika Zelenskog da postigne sporazum s pobunjenim područjima naišao je na otpor nacionalističkih stranaka. Prema podatcima UN-a broj poginulih civila u toj regiji iznosio je 2084 (2014), 954 (2015), 112 (2016), 117 (2017) te 126 (2018–21). Ukrajina, kojoj članstvo u NATO-u ostaje strateški cilj, nastavila je jačanje oružanih snaga uz pomoć SAD-a i drugih članica NATO-a (2014–21. američka vojna pomoć iznosila je oko 2,7 milijarda USD), što Rusija smatra strateškom prijetnjom te 2021. razmješta veće vojne snage prema Ukrajini i poduzima manevre u blizini pograničja (pojedine s Bjelorusijom i početkom 2022), dok je Zelenskij optužuje zbog planiranja njegova rušenja s vlasti (potkraj 2021). Međudržavni se odnosi ubrzano pogoršavaju početkom 2022. porastom oružanih incidenata i napada na crti razdvajanja s pobunjeničkim snagama u istočnoj Ukrajini. U veljači 2022. Rusija priznaje pobunjenička područja kao neovisne države (Donjecka i Luganska Narodna Republika), zaključuje s njima sporazume o sigurnosti i potom započinje vojni napad na Ukrajinu (24. II. 2022) napadajući i s teritorija Bjelorusije.

Politički sustav

Prema Ustavu od 28. VI. 1996 (izmjene 2006) Ukrajina je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike. Bira se izravno na općim izborima na mandat od 5 godina (maksimalno, uzastopno 2 mandata). Predsjednik države imenuje ministra obrane i ministra vanjskih poslova, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament (Verhovna Rada), koji broji 450 zastupnika biranih na mandat od 4 godine općim i jednakim pravom glasa. Izvršnu vlast ima vlada, na čelu koje je predsjednik vlade, a njega bira parlament. Predsjednik vlade imenuje ostale ministre. Vlada je odgovorna predsjedniku republike i parlamentu. Biračko je pravo opće i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju Ustavni sud, Vrhovni sud, posebni i lokalni sudovi. Država je administrativno podijeljena na 24 pokrajine (oblasti), 2 općine (grada), Autonomna Republika Krim ima poseban status. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 24. kolovoza (1991).

Političke stranke

Sluga naroda (Sluĝa narodu – akronim SN), osnovana 2018., stranka je centra. Nasljednica je Stranke odlučne promjene (osnovane 2016); zagovara ukrajinsko približavanje europskim integracijama. Jedan od osnivača stranke je Volodimir Zelenskij (predsjednik republike od svibnja 2019). Na izborima u srpnju 2019. osvaja natpolovičnu zastupničku većinu i samostalno sastavlja vladu. Oporbena platforma – Za život (Opozycijna platforma – Za žyttja), osnovana 2018., stranka je centra, proruske orijentacije. Nasljednica je stranke Sveukrajinski savez Centar osnovane 1999 (2016–18. nazivala se Za život). Pristupile su joj i neke druge stranke, među kojima veći dio Oporbenog bloka (osnovan 2010), proruske stranke lijevog centra (na izborima 2014. bio je četvrti po broju zastupničkih mjesta). Nakon izbora 2019. druga je po broju zastupnika i vodeća u oporbi. Sveukrajinski savez »Domovina« (Vseukrajins’ke ob”jednannja »Bat’kivščyna«) osnovan je 1999. kao liberalna stranka. Predvodi ga Julija Timošenko (2002. okuplja liberalne i nacionalističke stranke u Blok Julije Timošenko; bila je premijerka 2005. i 2007–10., potom u zatvoru do 2014). Od 2010. stranka je u oporbi, izuzev 2014–15. kada je sudjelovala u vladajućoj koaliciji. Na izborima 2019. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Europska Solidarnost (Jevropejs’ka Solidarnist’), osnovana 2000., stranka je desnoga centra. Osnivač i vođa stranke je Petro Porošenko (predsjednik republike 2014–19). Prvotno se nazivala Solidarnost, a na izbore 2014. izašla je pod imenom Blok Petra Porošenka, osvojila relativnu zastupničku većinu te predvodila koalicijsku vladu do 2019. Na izborima te godine pridružio joj se Ukrajinski demokratski savez za reformu, koji je 2010. osnovao boksač Vitalij Kličko (gradonačelnik Kijeva od 2014) te je stranka tada uzela današnji naziv (bila je četvrta po broju zastupnika i ušla u oporbu). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Glas (Ĝolos) stranka je centra osnovana uoči izbora 2019. na kojima osvaja peto mjesto po broju zastupnika. Zagovara europske integracije. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Oporbeni blok (Opozycijnyj blok), puni naziv Oporbeni blok – Stranka mira i razvoja, osnovan je 2019. kao proruska stranka centra. Nastaje raspadom ranije istoimene stranke veći dio koje je pristupio Oporbenoj platformi. Nakon izbora 2019. s manjim je brojem zastupnika na šestome mjestu u parlamentu (u oporbi). Narodni Front (Narodnyj front), osnovan 2014., stranka je desnice. Predvodi je Arsenij Jacenjuk (premijer 2014–16). Na izborima 2014. stranka je po broju zastupnika zauzela drugo mjesto te sudjelovala u vladajućoj koaliciji. Nije sudjelovala na izborima 2019. Stranka regija (Partija reĝioniv) osnovana je 2001. ujedinjenjem stranaka koje zastupaju regionalnu autonomiju i savezništvo s Rusijom. Na izborima 2002. bila je dio Saveza za ujedinjenu Ukrajinu (podupire predsjednika republike Leonida Kučmu, na vlasti 1994–2005). Od 2003. stranku je predvodio Viktor Janukovič (premijer 2002–05. i 2006–07., predsjednik republike 2010–14), a 2010–14. Mikola Azarov (istodobno premijer). Suprotstavljala se politici Viktora Juščenka dok je on bio predsjednik republike (2005–10) i približavanju Europskoj uniji. Nakon smjene državnoga vodstva 2014. stranka je prestala djelovati (nije sudjelovala na izborima koji su slijedili, a dio članova pridružio se Oporbenom bloku). Naša Ukrajina, savez stranaka desnoga centra, osnovan 2001. Protivio se režimu Leonida Kučme, podupirao izbor Viktora Juščenka za predsjednika. Na parlamentarnim izborima 2002. osvojio je drugo mjesto po broju zastupničkih mandata, a na izborima 2006. i 2007. treće. Savez je sudjelovao u koalicijskim vladama 2005–07. Nakon 2005. vodeća je u savezu bila istoimena stranka koja je bila dio vladajuće koalicije 2007–10. Savez je raspušten 2012.

Citiranje:
Ukrajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63065>.