ukus (latinski gustus), smisao za lijepo, sposobnost prosuđivanja estetskih predmeta, općenito lijepoga. Sudovi ukusa estetski su sudovi, estetska reakcija za koju subjekt pretpostavlja da odgovaraju objektima estetske kontemplacije. Problem objektivnosti takvih sudova, način na koji se oni mogu stvarati, njihova povezanost s objektima o kojima prosuđuju, pitanje je ukusa; krilatica »o ukusima se ne raspravlja« (de gustibus non est disputandum), kao i moralno odobravanje ukusa, čini skup problema estetike, posebno one XVIII. st., od Istraživanja o izvorima naših ideja o lijepom i vrlini (1725) F. Hutchesona do Kantove Kritike moći rasuđivanja (1790). Kant definira ukus kao nešto neovisno o koristi ili posjedovanju, on je općevaljan u »bezinteresnom« sviđanju, lijepo je ono što se sviđa samo po sebi. U istraživanjima o mogućnosti apriornoga važenja estetičkih sudova, Kant tvrdi da je postavljanje estetičke doktrine nemoguće. U F. Schillera ukus je etički princip; vjera i ukus dopuštaju čovjeku da barem legalno djeluje, ondje gdje još nije zreo za moralitet. Za J. F. Herbarta sudovi ukusa vrijede za nužno i općenito s neizvedivom evidencijom, oni se odnose na odnose bića, jer im izvorno pripada sviđanje ili nesviđanje. Karakter estetskoga suda određen je i samim objektom, što ističu objektivistički orijentirani estetičari, posebno M. Beck, te je individualnost ukusa ograničena predmetom koji se prosuđuje. Ukus u društvenoj interakciji estetskih, moralnih, političkih, književnih i drugih vrijednosti, uvjetovan je i promjenljiv.
