usamljenost, u filozofiji, stanje odsutnosti bližnjega ili drugoga, prepuštenost samomu sebi, koja kadikad dovodi do očaja. S Descartesovim utemeljenjem racionalističke filozofije u onom »ja mislim« (cogito) kao preostatku radikalnoga povlačenja iz svijeta, usamljenost se može smatrati preduvjetom ozbiljnoga filozofiranja mislećega subjekta. Za razliku od takve strogo racionalističke filozofije, za suvremenu filozofiju egzistencije čovjek nije samo biće koje mnogo toga može spoznati, već je i biće čije je mišljenje uvijek u službi konkretnih životnih situacija unutar kojih čovjek odlučuje, odabire i sebe projektira. Postavljajući čovjeka kao biće koje je samo sebi zadaća, te u autentičnoj egzistenciji postaje sobom samim, K. Jaspers usamljenosti suprotstavlja komunikaciju kao osnovu autentične egzistencije i smatra da filozofija, nasuprot poticanju zatvaranja u sebe, treba poticati komunikaciju, a istinska je komunikacija ljubav, dok je usamljenost čovjekovo osiromašenje samoga sebe, proizišlo iz straha od promjene vlastite osobe ili iz pogrješnoga straha da će u komunikaciji izgubiti dio sebe.
